Monthly Archives: kolovoz 2020

„Mi smo biciklisti. Bicikle koristimo na natjecanjima, rekreaciji i kao prijevozno sredstvo. Naša ideja bila je stvoriti trgovinu specijaliziranu za prodaju bicikala, biciklističke opreme i servis, a koja će biti prepoznatljiva i po specifičnom uređenju. U Pakracu, mjestu s malim brojem stanovnika i nerazvijenoj svijesti o biciklizmu nekima se ova ideja činila suluda. Malo po malo, uz neprestan trud, upornost i jasnu viziju što želimo postići razvili smo “mjesto” u gradu koje je prepoznatljivo među biciklistima u cijeloj Hrvatskoj“, poruka je to sa stranice web-shopa pakračke trgovine „Bicikli Tessari“ koja će dočekati sve one koji uz pomoć online servisa požele kupiti bolji bicikl ili neki srodan artikl iz bogatog asortimana izloženog upravo u spomenutoj trgovini, smještenoj pri kraju Šuškove ulice u strogom centru Pakraca.

Pitate se sigurno otkud malom dućanu iz malog gradića, pokrenutom još 2001. godine od strane dvojice entuzijasta, takva reputacija da se danas bez respekta „potuku“ s jačim igračima na tržištu za klijentelu koja bicikle može kupiti bilo gdje na svijetu, privuče ih u Pakrac i nagovori da novčanik rastvore upravo ovdje. Puno truda i ulaganja trebalo je do tog „levela“ i zato danas nećete pročitati klasičnu priču o osobi, već ćemo vam pokušati približiti kako su se istodobno razvijali osoba i poslovni projekt.
Kad je u pitanju Tomislav Tessari, danas četrdesetgodišnjak iz Pakraca, stvari i nisu mogle biti puno drugačije. Sin Vladimira Tessarija, pakračkog sinonima za sportove na kotačima, u djetinstvu nije naginjao kolektivnim sportovima iako je djed Jozo Tessari bio više nogometaš nego motociklist i biciklist i unuku je često dobacivao loptu, no nije se primilo… „U kolektivu se često dogode svađe, više me privlačilo probati nešto solo gdje sam mogu pomaknuti svoje granice. Nekako je prirodno bilo, valjda se i očekivalo da će to biti moto – sport i otac mi je već kao petnaestgodišnjaku nabavio motor za motocross“. Ubrzo je novopečeni gimnazijalac vozio motocross utrke, gledali smo ga tih godina kao člana MK Pakrac-Lipik i na pakračkom Matkovcu, no povrede i liječničke preporuke bile su jače od urođenog talenta i obećavajućih rezultata te su sugerirale – promjenu sporta.

Umjesto knjige ključ petnaest

Razdoblje nakon srednje škole potrošio je na studentski život – s malo više života i nešto manje knjige, pa se nakon dvije potrošene godine na požeškom Veleučilištu vratio u Pakrac. „Nakon neslavnog studiranja došao sam na određenu prekretnicu i trebalo je odlučiti što i kako dalje. Otac Vlado predložio je trgovinu biciklima i tvrdio „da će to jednom postati trend/budućnost“. Nije bilo previše osoba, točnije niti jedna, koja je rekla – „ok, to je dobra ideja“. Kao, u Pakracu ćete prodavati samo bicikle?! Ipak smo se upustili u to i 2001. godine otvorili servis i trgovinu „Bicikli Tessari“. Do tada se u Pakracu bicikl moglo kupiti samo u prizemlju Robne kuće i ponekad na INA-i. Servisnu stranu u novom obiteljskom projektu držao je ispočetka djed Jozo, od kojeg je Tomislav i naučio osnove o servisu, preuzevši popravak starijih modela, komentiravši to otprilike ovako: „Vi slažete nove „srebrene“, a ja nek prljam ruke na starom torpedu“, dok su se Tomislav i Vlado usmjerili više na prodaju.
Opasnija priča s prodajom krenula je narednih godina. Netom prije otvaranja trgovine novog je, u to vrijeme skupog Trek-a kupio Dario Bukvić što je mogao biti predznak da će još netko poželjeti kvalitetan bicikl. S otvaranjem trgovine i ja sam sebi kupio tada nebulozno skupi bicikl (cca 8000kn) te se priča o kvalitetnim biciklima zarolala. Tako smo naručili dva za prodaju i odmah ih prodali. „Vidjelo se da je to drugačija roba. Skuplja, ali i kvalitetnija. Bicikl je drugačije išao, bio je povozan, tako je Dida govorio, tražio je manje vozačke energije, a nudio dobru vožnju. To su ubrzo uvidjeli i naši budući kupci…“ Malo pomalo stvorila se kritična mase biciklista koja će se kasnije samo povećati. U reklamu nisu ulagali previše, posao je rastao inercijom, no tko od Pakračana ne pamti Tessarijev Citroen Picasso obljepljen brojnim brendovskim reklamama što su skretale pažnju svugdje gdje je došao, reklamiravši biciklističkim zaljubljenicima specijalizirani dućan baš za njih, što izrasta u malom gradiću podno Psunja.

Kupci stoga nisu bili samo Pakračani ili Lipičani. „Sve više ih je dolazilo iz Daruvara, Garešnice, Požege, Gradiške, Novske i ostvarivali smo popriličan rast iz godine u godinu. Tada nije bilo velike konkurencije skroz do Osijeka, Vinkovaca, Bjelovara, a i kupci su valjda, osim kvalitetom, bili zadovoljni namjenskim dućanom u kojem se u istom prostoru ne razgovara o televizorima ili salami“.
U Pakracu i Lipiku danas ima oko 1500 bicikala što je odlična baza za servisne, ali i prodajne usluge kroz široku paletu biciklističke opreme i raznih dodataka. „Nije ni čudo jer dobar je pokazatelj toga 2002. godina. Vožena je tada tradicionalna biciklijada s više od 400 sudionika, a tek nakon toga dolazi gotovo 20 godina našeg rada tijekom kojih su ljudi zavoljeli bicikl. A kad nešto voliš nije ti žao niti potrošiti nešto novca na to. Ima ih danas možda i više od 1500“.

Podjednako vrijede i prodaja i servis

Je li udio prodaje kvalitetnih bicikala, koji koštaju od 2 tisuće kuna pa na dalje, danas veći od servisnih prihoda ili je zadana marža koju diktira distributer ipak ograničavajući faktor u prihodovanju? „Imamo male i velike servise, 130 i 240 kuna. Ljudi imaju novca koliko imaju i nekad se cijena mora pješice formirati, da se tako izrazim. Moramo naplatiti rad, a ne želimo oštetiti klijenta pa ako se treba ugraditi kakav dio, promijeniti ili dokupiti, uvijek se odredi cijena na obostrano zadovoljstvo. Cijene samih bicikala u Hrvatskoj su svugdje iste, ako je isti distributer. Nekad se možda bolje zarađivalo, ali sad je veći promet pa se sve to nekako poravna“, priča i dodaje da godišnje prodaju oko 250 bicikala.

U trgovini uvijek ima oko 100 komada (unaprijed plaćenih dobavljaču) u trenutnoj ponudi, a ostalo se dobavi preko interneta u roku 3 do 5 dana. Mladi danas slažu bicikle poput kompjutera, po dijelovima, pa je moguće i tako složiti željeni „bajk“. Uglavnom, potražnja dirigira asortiman. Najskuplji bicikl koji je prodao u trgovini bio je vrijedan preko 40 tisuća kuna, a kupio ga je Pakračanin, a o prodajnim sposobnostima, ali i o platežnim moćima ovdašnjih biciklista svjedoči i poziv dobavljača iz Rog Jome 2008. godine, kad su u čudu upitali „znate li da ste vi iz Pakraca prodali više skupih bicikala (10 tisuća kuna i skupljih) nego mi?!“ To je značilo tada nekih petnaestak komada.

Prerasli smo Pakrac, ali…

Biciklistička branša je progresivna i zahtjevna, stoga je osim u trgovanje valjalo ulagati i u znanje. Već u prvim godinama poslovanja u vrijeme sporog interneta, o biciklističkim novitetima Tomislav se informirao putem stranih specijaliziranih magazina, a nove neophodne vještine i nepoznate trendovske alate upoznavao je kod prijatelja servisera u Zagrebu. U novije vrijeme i na višednevnim međunarodnim sajmovima, tehničkim radionicama, seminarima i prezentacijama po Sloveniji, Austriji i Njemačkoj.

„Osnove su mi pokazali otac i djed, ali kako se razvijalo tržište tako sam se i ja morao obučavati, no sve sam teže mogao novostečene vještine primijeniti i naplatiti u Pakracu. Od 2007. godine obučen sam popravljati i one najskuplje bicikle, odraditi i najsloženije servise, ali ovdje nemam tržište na kojemu to mogu primijeniti“, pomalo nesretan zbog te činjenice, ujedno odgovara i na naše pitanje koliko je lokacija u Pakracu ograničavajući faktor s obzirom na financijske moći ovdašnjeg stanovništva.
„Jasno je to sve, ali ne bih mijenjao Pakrac iako smo ga prerasli i na jedan način me ograničava da prodišem punim plućima u poslovnom smislu i ponudim još bolje od sebe. Imao sam ponuda iz biciklističkog svijeta da odem raditi u neki veći grad ili inozemstvo sličan posao, imam te ponude i danas, no nisam htio otići. Ne iz nekog velikog lokal-patriotizma, već zbog toga što je internet s online prodajom dosta pripomogao da umanji hendikep fizičke lokacije.
Bolje sutra možda će mu donijeti pojava električnih bicikala koje se već nalaze u ponudi “Bicikla Tessari”. „Prije petnaestak godina sam prvi put vidio i probao e-bike, no tada nije bilo vrijeme da ga nudimo. Sada je drugačije, a cijena je postala koliko-toliko prihvatljiva, iako opet za dobar model s npr. Bosh elektromotorom treba izdvojiti 15 tisuća kuna na više“. Posljednje tri godine i to se tržište polako otvara, kaže, a u Pakracu ih prodaju 5-8 komada godišnje.

Titanovci

Po strani smo malo ostavili onu sportsku Tomislavovu stranu, što ne znači da je nije bilo. Nakon ostavljanja motocrossa 2005. godine u Caffe baru Škorpija osnovan je Biciklistički klub Titan. „Odlučili smo osnovati klub s kojim smo išli na razna natjecanja širom Hrvatske. Pomoglo je to i u poslovnom smislu jer smo upoznali ljude iz branše, ostvarili dugoročne kontakte, upoznali s trgovinom i uslugama što se kasnije pokazalo iznimno važno.“ Rezultatski je kao „Titanovac“ vozio brdske XC kružne i marathon utrke, u Downhillu bio prvak Hrvatske, kao i njegov bratić i današnji djelatnik u trgovini Santo Tessari koji se triput okitio istim naslovom. S Titanima je nastupao i u Pakracu, na Omanovcu, gdje su godinama organizirali Downhill natjecanja, uredili za to stazu i tako biciklističku karavanu navikli na dolazak na brdo ponad našeg grada“. Zasnovano na volonterizmu, sve to trajalo je desetak godina, a iza toga Titanovci, danas bez Tomislava, opstaju na pojedincima i čekaju neku novu generaciju biciklista koja će nastaviti priču.

Uz još pregršt medalja i priznanja natjecateljsku je karijeru, opet zbog ozljede, prekinuo 2014. godine. Od sportskog natjecanja je pauzirao sve do 2017. godine kad je uz rekreacijsko bicikliranje uveo i plivanje što je na nagovor prijatelja Darka Škevina objedinio u triatlon. Rođeni sportaš, tjelesno iznad prosječno kapacitiran, i u toj je zahtjevnoj disciplini postizao zavidne rezultate.
„Osvojio sam amatersku utrku u Boroviku pokraj Đakova među 150 natjecatelja, kao i jedan olimpijski triatlon u Zagrebu u kategoriji 35-40 godina u konkurenciji njih 30. Velikim uspjehom smatram i završen srednje-dugi triatlon što znači 1900 metara plivanja, vožnje 90 kilometara bicikla i 21 km trčanja. Spustio sam to sve ispod 5 sati“.
I to bi bilo sve što je Tomislav dao sportu koji ga je ozljedama uporno gurao od sebe. „Ostao je samo jedan neostvareni cilj i veliki izazov za odraditi, a to je Ironman – dugi triatlon, koji uključuje 3800 metara plivanja, 180 km vožnje bicikla i 42 km trčanja“.
Danas se sportom ne bavi aktivno, ako se to uopće može tvrditi za nekoga tko rekreacijom drži višesatno bicikliranje od 50, 100 ili više kilometara, a jedino Omanovac smatra ozbiljnijim brdom. Slobodno vrijeme provodi s djevojkom Sarom.
A dućan? Dućan radi odlično. Razloge vidi u tome što radi posao koji voli i u većini slučajeva mu pristupa s velikim zadovoljstvom. Ovogodišnja „okupacija“ dućana tijekom proljeća i prvih ljetnih mjeseci te 60% prednarudžbi za 2021. godinu najbolje potvrđuje da je otac Vlado pogodio s prognozom o „trendu“ te zajedno sa sinom oko male obiteljske ideje izgradio ozbiljnu priču, a od „Bicikla Tessari“ je stvoren gotovo pa brend spomenut u svakoj boljoj biciklističkoj priči.

Uskoro će dvije godine od kako radi tvrtka „Linteo“ o čemu smo već pisali. Htjeli smo vidjeti što je drugačije nego u listopadu 2018. godine kada su počeli s radom, kako se nose u vrijeme epidemiološke situacije? O tome, ali i o novom aktualnom proizvodu –zaštitnim maskama, razgovarali smo s direktorom i vlasnikom Srećkom Žuljom.

Definitivno je drugačija epidemiološka slika u svijetu i u Hrvatskoj što se odražava i na naše poslovanje u vidu smanjivanja posla. Naša primarna djelatnost je šivanje promotivnih materijala od tekstila. Epidemija je uvelike promijenila ponašanje ljudi i tvrtki. Smanjena je gospodarska aktivnost i svi su uveli neke mjere štednje, odriču se onog bez čega mogu. Na našu žalost među prvim troškovima koje tvrtke u tim uvjetima smanjuju su promotivne aktivnosti i izrada promotivnih materijala. Što se tiče epidemije mi nekih tehničkih problema i prepreka za rad nismo imali. Problem je jedino u padu narudžbi.

Ako zanemarimo ovu trenutnu situaciju na tržištu, u odnosu na naš početka u listopadu 2018. godine drugačiji je i broj zaposlenika i strojni park. U prvoj godini rada početnih pet zaposlenica smo dodali još pet, uvelike smo uvećali strojni park, proširili asortiman, stekli nove kupce i sve je išlo u pravcu kako smo zamislili. Imamo pouzdane i sigurne ugovorne partnere i projekte pa smo svoje proizvode na taj način planirali lako iz Pakraca plasirati širom Europe. No, proljetos se pojavio virus koji je u većem dijelu gospodarstva smanjio aktivnosti i prihode što ni mi nismo mogli izbjeći. Teško je, ali trudimo se zadržati sve zaposlenike i isplatiti sve obveze prema njima. Smatram da imam kvalitetnu ekipu zaposlenika s izuzetno korektnim i ozbiljnim odnosom kako prema tvrtki, tako i međusobno  i želja mi je zadržati ih. Stalo je i njima da tvrtka uspije. Ipak je to prihod za 10 obitelji i zbog toga bi se našao u jako neugodnoj situaciji da moram birati tko će ostati, a tko će otići. To svakako želim izbjeći, a to je moguće samo ako „iskopamo“ dovoljno posla.

Da li je uslijed toga bilo otpuštanja zaposlenika?

Primaran bio kadar

Ne i dalje rade svih deset zaposlenica i ja. Sve plaće su isplaćene. Ne isplaćujemo minimalce jer čovjek od minimalca ne može živjeti. Isto tako su sve plaće isplaćene do 15. u mjesecu.

Naš knjigovodstveni servis u Zagrebu je koristio one mjere koje je mogao po pitanju državnih potpora gospodarstvu. Na nekima smo prošli, na nekima ne i do sada smo preživjeli. Sada još imamo neke narudžbe za odraditi. No strah me je jeseni. Naši ugovorni partneri iz Zagreba najavili su pad promotivnih aktivnosti što će neminovno utjecati i na naš posao.

Što je bilo presudno da se uhodan posao širi u Pakracu, a ne u Zagrebu gdje je sve bliže i lakše? Ili u Koprivnici, Varaždinu…..?

Nakon završetka moga rada u Termi morao sam se opredijeliti za svoj daljnji put. Kroz razgovore sa firmama koje se bave promo materijalima i proizvodnjom tekstilnih promo materijala u Zagrebu uvidio sam koliko je u Zagrebu teško pronaći adekvatan kadar u tekstilnoj industriji. U tome sam pronašao svoju priliku i priliku za Pakrac. Obzirom na našu povijest tekstilne industrije (Moderna i druge tvornice koje su redom zatvorene) te kroz istraživanje tržišta uvidio sam da bi se na našem području – području Grada Pakraca mogao pronaći adekvatan kadar koji je u tom trenutku bio zaposlen u drugim branšama. U paralelnom kontaktu sa firmama iz Zagreba gdje im se ideja proizvodnje u Pakracu jako svidjela te smo sklopili ugovore o suradnji te s druge strane Poduzetničkim centrom Pakrac uspio sam pod povoljnim uvjetima pronaći adekvatan i kvalitetan radni prostor.

I tako smo počeli.

Smatram da u ovom kraju ima jako puno radno aktivnih žena koje imaju znanja i iskustva koje su stekla bilo radom u velikim propalim gigantima poput Moderne bilo u manjim radionama gdje je pogotovo bilo potrebno imati široki spektar znanja jer u manjim pogonima, kao što je naš, svaka žena mora znati raditi na svakom stroju kako bi projekti mogli izlaziti u traženoj kvaliteti.

Krenula proizvodnja maski

Zahvaljujući spomenutoj epidemiji usvojili ste jedan novi proizvod. Riječ je o šivanju pamučnih višekratnih maski koje proizvodite odnedavno. Što to znači?

Tako je. U nedostatku vlastitih narudžbi te u nedostatku medicinskih zaštitnih maski naši partneri krenuli su u dizajniranje pamučnih višekratnih maski. Stvorila se potreba na tržištu i mi smo se pridružili mogu reći svima koji su ih proizvodili. Nismo htjeli svoje maske prodavati da bismo na njima zaradili – pokrili smo troškove proizvodnje što pokazuju i cijene po kojima smo ih prodavali. Svima je ovo situacija bez presedana u kojoj se trenutno nalazimo i cilj nam je bio pomoći ljudima u trenutku kad im je pomoć bila potrebna. Stekli smo nekoliko kvalitetnih kupaca – ljekarni između ostalog – na čemu smo jako zahvalni, jer je lokalni kupac – ljekarne u Pakracu, jedan od naših kupaca maski.

U drugoj fazi proizvodnje maski naši partneri su se opet okrenuli maski kao promotivnom artiklu – sa logom klijenta. Tržišta su se zasitila, pa smo opet korak ispred drugih počeli raditi maske – personalizirane i drugačije – nosive i moderne. Materijali naših maski kao i gume – osim što su drugačiji izgledom i kvalitetom imaju i OekoTek 100 certifikate.

Trenutno radimo uglavnom za izvoz, a u pripremi je i maska s lokalnim prepoznatljivim logotipom.

Da li su se kao naručitelji drugih proizvoda pojavljivale lokalne tvrtke?

Jako malo. Većina posla nam dolazi od naših partnera iz Zagreba. No svi oni su smanjili potražnju za propagandnim materijalima. Dio posla pronalazimo sami, ali jako malo među lokalnim tvrtkama. Između tvrtki koje su nam kupac možemo izdvojiti Grad Pakrac koji nam pruža potporu koliko god su u mogućnosti.

Surađujete li u proizvodnji s drugim pakračkim ili lipičkim tvrtkama?

Mi se bavimo uslugom šivanja proizvoda. Kao takvi mi dobijemo materijale izvana već otisnute koje krojimo, šivamo i završavamo.

Lokalne narudžbe kupaca koje smo imali tijekom prošlih godina su stvarno zanemarive te su odrađene od strane partnerskih firmi u Zagrebu koji imaju jako puno iskustva s različitim bojama i materijalima. Ukoliko bi se desila veća suradnja ili ugovor s lokalnim kupcem za promo materijale naravno da bismo bili otvoreni krenuti i u lokalnu izvedbu cjelokupnog projekta.

Što je to uopće promidžbeni materijal na bazi tekstila koji bi tvrtke kod vas mogle naručiti?

Kvaliteta na prvom mjestu

Uopćeno možemo govoriti o dvije vrste ponude. Jedna je ona kataloška, rekao bih uobičajena kao što su rokovnici, olovke, majice, kape, razni ruksaci, jastuci, platnene torbe i vrećice kišobrani i slično. Druga vrsta proizvoda je ona koju osmisli sam naručitelj, odnosno on izrazi želju, a mi je, uz pomoć partnera iz Zagreba, doradimo, učinimo ljepšom i simpatičnijom. Mislim da, ako je u pitanju šivanje i dotisak loga tvrtke ili promidžbene poruke nema što se ne može napraviti. Usudio bih se reći da kod nas u Pakracu od promidžbenih materijala smo još uvijek na razini kemijske olovke i upaljača. Ove veće tvrtke ipak u tome traže više, sada je in kroz promidžbeni materijal poslati ekološku poruku pa su umjesto plastičnih artikala sve traženiji razgradivi poput tekstila pri čemu se puno razmišlja o funkcionalnosti i estetici. Naravno da sve to ima i svoju cijenu. Naša dosadašnja iskustva su takva da kada kupac vidi da je proizvod stvarno kvalitetan i da će kao takav odraditi svoju promidžbenu svrhu, onda mu nije žao niti platiti i vraća nam se. Možda je tu i odgovor zašto imamo malo posla na lokalnoj razini. Malo je proizvoda, malo potrošača pa vjerojatno i malo novaca, ali i promidžbene potrebe.

Krenuli ste 2018. godine s pet strojeva. Koliko je to koštalo i odakle početni kapital – kredit, državne potpore, subvencije, partnerstvo ili nešto drugo?

U startu sam uložio za početni strojni pogon oko 200.000 kuna. Nakon otkaza koji sam dao u Studencu gdje sam radio kao kemijski tehničar i gdje, kada je došao novi vlasnik nisam mogao pristati na smanjenje plaće, koja bi došla na podcjenjivačku nisku razinu, sam završio na Zavodu za zapošljavanje. Tamo sam dobio potporu za samozapošljavanje, koristio sam poticajna sredstva Grada za nabavku strojeva, ali i zapošljavanje radnika, nešto preko Hamag-Bicra. U tom dijelu mi je jako u susret izašao Poduzetnički centar Pakrac jer tu papirologiju nekome tko to nije radio je jako teško napraviti, a oni su to napravili stvarno u kratkom roku pri čemu niti jedan dokument nisam morao dopunjavati ili popravljati. Bilo je i kreditnih sredstava.

Spomenuli ste da ste radili kao kemijski tehničar. Je li bilo teško preći iz te struke u posve drugu branšu koja nema veze niti s izvornim obrazovanjem, niti dotadašnjim radnim vijekom? 

Nije. Vodim se onim „što jedan čovjek zna – drugi može naučiti“. Naravno ako ima volje i kod onog tko treba naučiti i kod onog tko treba pokazati. Bitna je volja, a u današnje vrijeme internet nam omogućuje pristup bilo kakvim informacijama.

Postoji li u toj proizvodnji u pogledu veličine serije (broja komada) gornji i donji limiti?

Zavisi o čemu se radi. Naglašavam da nam je kvaliteta primarna, a opseg sekundarna stvar. U tome je naravno bitan i rok koji nam naručitelj daje za isporuku. Ako znam da smo s nekim proizvodom limitirani u dnevnoj proizvodnji s 300 komada ja radije računam s 280 nego da mi kupac poslije prigovara. Radi kvalitete, moje zaposlenice ne rade u normi. Norma donosi nervozu, borbu s vremenom i količinom i tu dolazi do grešaka ili površnosti, a to svakako želim izbjeći. Danas u vrijeme interneta i facebooka nezadovoljan kupac je jako opasan za budućnost tvrtke jer za čas proširi glas da je nezadovoljan uslugom ili robom koju je kod nas kupio. S druge pak strane jednako brzo se istim kanalima proširi i dobar glas, mada su takvi komentari općenito rjeđi jer dobra vijest danas nije vijest.

Naravno da je kataloška narudžba putem interneta jeftinija od našeg proizvoda. No razlika je u kvaliteti. Mi nikada nećemo napraviti ono što rade veliki i jeftini proizvođači iz Azije, primjerice radi smanjenja otpada iz bale tekstila, kroj majice okrenuti naopako kako bi ona bila jeftinija. Mi majice izrezujemo uvijek u smjeru tkanja platna. Jest da se tako često troši više materijala, ali ta majica se ne rastegne ili ne skupi nakon prvog pranja, sačuva svoju izvornu formu. Isto tako ne proizvodimo majice od lakšeg platna od 170 grama pa na više. Uvijek nam je kvaliteta na prvom mjestu.

Imate li zaposlenog kontrolora kvalitete?

Imam zaposlenicu na glačalu što je završna faza proizvodnje. Izuzetno je pedantna i izuzetno ima dobro oko za uočiti nešto što nije napravljeno dovoljno kvalitetno i to nakon kontakta sa mnom ide na doradu ili je škart.

Imate vrlo širok raspon artikala različitih upotrebnih mogućnosti, materijala, boja, veličina i slično. Traži li to velike zalihe sirovine ili predproizvoda?

U pravilu zalihe uopće ne radimo. Najprije bi to zahtijevalo veliki skladišni prostor, angažman financijskog kapitala. Uz današnje mogućnosti komunikacije i dostave za to više nema potrebe. Kada kupac naruči robu i količine, izračuna se potreban materijal i naruči. On je za dan ili dva u našoj proizvodnji. Ako su u pitanju veće količine, kupac obično ostavlja dovoljno vremena za sve te radnje. Kod manjih količina, koje u pravilu naručitelju trebaju hitno, za dva ili tri dana, primjerice 50 majica, uvijek toliko imamo na zalihi. Naravno ako je naša proizvodnja. Ako je u pitanju tuđa proizvodnja koju mi dorađujemo, onda ovisi o čemu se radi, odnosno tko je prvi proizvođač. Trudimo se kod naših dobavljača ostaviti dobar utisak kako u pogledu rokova plaćanja tako i u svemu ostalom. To nam omogućuje da on ima razumijevanja i kada nam roba hitno treba često se zahvaljujući dobrim odnosima u traženom roku rješavaju i takve hitne narudžbe.

Kada dođe laik poput mene u ovaj proizvodni pogon ostane iznenađen različitostima i brojnosti strojnog parka za naizgled jednostavan posao kao što je šivanje. Kvari li se taj strojni park i s obzirom da nema u blizini servisera kako to rješavate?

Za sada nema problema jer je sve kupljeno novo. Strojevi su u startu morali biti novi radi pokrića računa za sredstva koja sam povukao, ali i zato jer znam da su stari strojevi skloni kvarenju što znači i zastoje u proizvodnji za što nema vremena. Što se tiče popravaka, neke sitnije zastoje rješavam sam. Svaki stroj ima uputstva za takve stvari i čovjek s vremenom savlada takve probleme. Sve to postoji zorno prikazano i na internetu. Uvoznik tih strojeva za Hrvatsku ima obvezu servisiranja i popravaka. U dogovoru s njima približno svake pola godine dođe njihov serviser i obavi neophodni servis na potrošnim dijelovima kao i kod automobila.

Ako bar privremeno zaboravimo na epidemiološku situaciju, kako vidite ovu tvrtku u budućnosti?

Sada cilj da svi opstanemo

Najprije vidim rujan i listopad koji su, inače lošiji mjeseci u godini, a sada još opterećeni i prisutnošću virusa. Tu će biti velika borba s ciljem da svi ostanemo u tvrtki. Mislim da ćemo se provući, ali ne s dobitkom i već sada računam na gubitak. Ako se ovo nastavi i iduće godine, nemam odgovora. Posao je stvarno lijepo krenuo, rasli smo, planirali smo u ovoj godini zaposliti još petero ljudi i pokrenuti drugu smjenu. Odustali smo i čekamo da se ovo smiri, ali i dalje kao opcija ostaje rad u dvije smjene.

Znači li to da do pojave virusa niste požalili što ste se upustili u ove poduzetničke vode?

Ne, nisam. Upozorili su me da je u poduzetništvu potrebno dvije-tri godine za stjecanje iskustva, upoznavanje s dobavljačima i naručiteljima i svim ostalim. No ja sam u odnosu na mnoge druge bio u prednosti jer nisam kretao od nule. Zahvaljujući podršci partnera iz Zagreba kojima je trebala pomoć u proizvodnji, trenutna pomoć za već dogovorene projekte, ova tvrtka je startala sa čvrstim zaleđem. Na tom primjeru tražimo i nove partnere samo neka se sve smiri sa Covid-19 situacijom.