Petero poduzetnika danas je u gradskoj vijećnici potpisalo kupoprodajne ugovore kojim su od Grada otkupili parcele u novoj pakračkoj poduzetničkoj zoni, koju je Grad formirao u bivšem industrijskom dvorištu Drvne industrije „Papuk“.
Natječaj koji je početkom godine raspisao Grad Pakrac za sedam parcela ukupne površine 68.800 četvornih metara rezultirao je s devet ponuda za šest parcela pri čemu interesa nije bilo za najmanju, veličine 4090 četvornih metara. Unaprijed predviđenim sustavom bodovanja koji je svaku ponudu vrednovao kroz broj budućih zaposlenih radnika, visinu ulaganja, vrstu djelatnosti, ponuđenu cijenu (od jedne do pet kuna po četvornom metru) i visinu budućih plaća, odabrano je pet poduzetnika: tri s područja Pakraca: „Drvo promet“ vlasnika Matea Šugića, „Šuma trans“ Stipe Šugića, „Šume Hala“ (dvije parcele) Miroslava Hale; i dva s područja Lipika: „Drvo Jozipović“ Marijana Jozipovića i ponuda poduzetnika Denisa Medveda iz Brezina tvrtke OEM KORP. Prve četiri se odnose na drvoprerađivačku industriju i u njima već postojeći poduzetnici, najviše poznati kroz izradu ogrjevnog drveta, odnosno ručno stolarije i namještaja, iskazuju namjeru da svoju dosadašnju djelatnost prošire na više oblike produktivnosti i finalizirane proizvodnje, dok peti iskazuje namjeru proizvodnje u metalnoj industriji, dijelove za automobile, čime se sada navodno bavi u Meksiku.
Kako je prilikom potpisivanja ugovora istaknula pakračka gradonačelnica Anamarija Blažević u proširenje od ranije postojeće zone u kojoj više nije bilo mjesta, od 2018. godine Grad je uložio 3,7 milijuna kuna u kupovinu cijelog pogona i izgradnju dijela infrastrukture te sanaciju objekta bivše zgrade uprave i Stakla SLS u kojima već sada djeluje tri poduzetnika. Iskazala je zadovoljstvo što većina poduzetnika, nakon izuzetno transparentnog natječajnog postupka, dolazi iz drvoprerađivačke industrije čime će biti nastavljena tradicija ove industrijske grane u Pakracu koja je uslijed ratnih, ali i raznih drugih okolnosti posljednja tri desetljeća izuzetno devastirana. Poželjela im je uspjeh te ih pozvala, ali i sve druge koji zadovoljavaju uvjete, da kandidiraju na uskoro pokrenut ovogodišnji gradski natječaj za poticanje poduzetništva.
O preuzetim pravima i obvezama poduzetnika, govorio je Vladimir Gazić, direktor lokalne razvojne agencije Poduzetnički centar Pakrac, koja će biti upravitelj i novom poduzetničkom zonom, pri tom naglasivši njihovu obvezu da u roku dvije godine na ovim parcelama pokrenu proizvodnju na način na koji su to prezentirali u poslovnom planu kojim su kandidirali na natječaj. O svim tim detaljima u petak ćete moći čitati opširno u našem tiskanom izdanju, a za nekoliko dana i na portalu.
U ime poduzetnika, Marijan Jozipović je izrazio zadovoljstvo što su na ovaj način, po prihvatljivim uvjetima došli u priliku da prošire i uvećaju svoje poslovanje. Konkretno, on je u poduzetništvu 15 godina, sada ima petero zaposlenih, a s ovim vjetrom u leđa očekuje da će zaposliti još toliko.
Nakon provedenog javnog natječaja, 23. veljače petero poduzetnika su potpisivanjem kupoprodajnog ugovora postali vlasnici šest parcela u nekadašnjem industrijskom dvorištu DI „Papuka“ o čemu smo izvijestili ranije. Zanemarimo li neke manje pojedinačne akcije, nakon niza pripremnih radnji koje su podrazumijevale razne administrativne postupke kao parcelacija, djelomično čišćenje od više godina naraslog šipražja i izgradnje središnje prometnice, to bi trebala biti prva konkretna aktivnost u oživljavanju ovog nekadašnjeg pakračkog industrijskog diva koji bi ubuduće trebao nositi naziv Gospodarska zona „Pakrac 1“ i kojom će upravljati Lokalna razvoja agencija Poduzetnički centar Pakrac.
Natječaj koji je početkom godine raspisao Grad Pakrac za sedam parcela ukupne površine 68.800 četvornih metara rezultirao je s devet ponuda za šest parcela pri čemu interesa nije bilo za najmanju, veličine 4090 četvornih metara. Unaprijed predviđenim sustavom bodovanja koji je svaku ponudu vrednovao kroz broj budućih zaposlenih radnika, visinu ulaganja, vrstu djelatnosti, ponuđenu cijenu (od jedne do pet kuna po četvornom metru) i visinu budućih plaća, odabrano je pet poduzetnika: tri s područja Pakraca: „Drvo promet“, „Šuma trans“, „Šume hala“ (dvije parcele) i dva s područja Lipika: „Drvo Jozipović“ i ponuda poduzetnika s iskustvom Denisa Medveda iz Brezina. Prve četiri se odnose na drvoprerađivačku industriju i u njima već postojeći poduzetnici, najviše poznati kroz izradu ogrjevnog drveta, odnosno ručno stolarije i namještaja, iskazuju namjeru da svoju dosadašnju djelatnost prošire na više oblike produktivnosti i finalizirane proizvodnje, dok peti iskazuje namjeru proizvodnje u metalnoj industriji, dijelove za automobile, čime se sada navodno bavi u Meksiku.
Potpisanim ugovorom poduzetnici su se obvezali uplatiti ponuđene otkupne iznose, od približno pet tisuća kuna pa do nešto više od 60.000 kuna ovisno o veličine parcele i opremljenosti (polu)srušenim objektima čime će Grad dobiti ukupno nešto više od 200.000 kuna što je, s obzirom na dosadašnja ulaganja, ali i motiv gradskih vlasti za oživljavanjem ovog prostora, najmanje bitan podatak i istovremeno vjerojatno najmanji problem ovim poduzetnicima. Ugovorom oni preuzimaju znatno ozbiljnije i skuplje obveze.
Proizvodnja u roku dvije godine
U roku od šest mjeseci od potpisivanja ugovora svoje parcele su dužni očistiti od godinama izraslog šipražja, drveća i srodnih korova, kao i ukloniti ruševine ili njihove dijelove koji im ubuduće neće biti korisni i upotrebljivi. Već to je korak koji će za većinu iziskivati značajno veće financijsko ulaganje od početne otkupne cijene. U roku od dvije godine od potpisivanja ugovora dužni su na otkupljenom prostoru započeti gospodarsku djelatnost u obimu i vrsti predviđenom poslovnom ponudom na siječanjskom natječaju, pri čemu pet godina ne mogu parcelu ili neki njen dio prodavati, darivati ili na bilo koji drugi način otuđiti. Radi kontrole toga te zadržanog pravo prvokupa, Grad Pakrac to upisuje u sudske zemljišne knjige. No to nije jedino pravo kontrole koje je Grad zadržao prema novim (uvjetovanim) vlasnicima i njihovim poduzetničkim projektom. Kako je rekao Vladimir Gazić, direktor LRA PCP, upravitelja Zone, ali što je i u intervjuu za ovaj broj Lista potvrdila gradonačelnica Anamarija Blažević, nad poduzetnicima će se stalno provoditi nadzor u realizaciji projekata, kako dinamike tako i obima i sadržaja, s pravom jednostranog raskida kupoprodajnog ugovora i uz povrat otkupne cijene Grad parcelu može vratiti u svoje vlasništvo.
Dvorište nerealiziranih i propalih ideja
Osim s ovim objektivno zahtjevnim i sigurno ne jeftinim zadaćama, novi vlasnici parcela trebaju se u koštac uhvatiti i s jednim nematerijalnim problemom, a to je mišljenje da je unazad 20-tak godina ovaj prostor postao dvorište nerealiziranih i propalih poduzetničkih ideja. Zbog edukacije mlađih generacija i ispravljanja niza netočnih ili poluotočnih istina, priču o nestanku diva koji je izgradio Pakrac starog 110 godina (utemeljen 1892. godine) uvijek treba uvijek iznova ponavljati s ciljem „ne ponovilo se“.
Proizvodnja u Drvnoj industriji “Papuk” uslijed financijskih poteškoća i nikada dovoljno obnovljenih proizvodnih potencijala, prestala je 2004. godine, a nakon pokretanja stečajnog postupka periodično su raspisivani natječaji za prodaju zemljišta. Tadašnja početna procijenjena vrijednost nekretnina prelazila je 20 milijuna kuna s tim da se tada „Papukovo“ industrijsko dvorište protezalo na oko 22 hektara. Manji dio tih nekretnina je u raznim kompenzacijskim i inim postupcima promijenio vlasnika, a samo industrijsko dvorište je obezvrijeđeno prodajom pokretnina, među koje je odlukom stečajnih tijela dospio i industrijski kolosijek već tada star više od pola stoljeća, koji je izvađen i prodan u staro željezo gdje su završile i dvije ogromne kranske industrijske dizalice, po principu „kuna za kilogram“. Naravno, svako novo oglašavanje prodaje stečajne imovine značilo je i manju početnu cijenu. No i prije prestanka proizvodnje u, na sve načine u ratu devastiranom, „Papuku“ su raspoložive nekretnine bile prevelike pa je primao u svoje prostore u različitim vremenima različite podstanare. Tako je već sredinom 90-tih godina u njemu počela rad mesarsko-ugostiteljska tvrtka „Vikom“ koja nakon par godina odlazi u stečaj. Uskoro u neiskorišteni dio upravne zgrade useljava i novoosnovani Poduzetnički centar Pakrac koji tamo ostaje do izgradnje vlastite zgrade 2008. godine te prima u kratkotrajni podnajam davno ugašeni pogon proizvodnje seljačkih tepiha koji pokreće HCK Pakrac. Bilo je i drugih podstanara, teško ih je zbog prolaznosti i zapamtiti. Jedan od njih je bila i odavno ugašena tvrtka za proizvodnju PVC stolarije „Polet“. Još poluživi „Papuk“ je na prijelazu stoljeća svoj bivši pogon „Jasen“, južno od glavnog ulaza, iznajmio ambicioznom projektu tvrtke „Staklo SLS“ koja je tržišnu utakmicu igrala nekoliko godina završivši također u stečaju.
Poduzetnički hohštapleraj
Ratom opustošeni drvni kompleks s vječitim minusom na računu činila se kao idealna prilika brojnim domaćim i stranim poduzetnicima. Jednom prilikom krajem prošlog stoljeća tadašnji „Papukov“ direktor, prispio iz Pleternice, Tomica Lešković je izjavio da ima dojam da nekadašnjeg pakračkog drvoprerađivačkog diva u pokušaju brzog bogaćenja obilazi sav hrvatski poduzetnički hohštapleraj. Nemoguće je niti približno pobrojati sve one ideje i namjere koje su takvi poduzetnici nudili „Papuku“. No najdalje je otišla tvrtka koja se predstavljala kao „Tillo“ iz Austrije s razrađenim planovima proizvodnje u „Papuku“ višeslojnog parketa, iverice i još koječega. Priča je otišla toliko daleko da su krajem prošlog stoljeća na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u vijećnici tadašnji gradonačelnik Damir Špančić i njihov predstavnik ručno prepilili granu breze ukrašenu hrvatskim i austrijskim obilježjima te je kao suvenir međusobno podijelili označivši početak suradnje i nove ere za „Papuk“. Priča je nakon toga neobjašnjivo utihnula i nestala kao i mnoge druge najave. „Papuk“ je otišao u bespuće stečaja u kojem je kroz osam godina prodajom i krađom pokretnina, odnosno i vremenskim propadanjem nekretnina, s početnih 22 milijuna kuna vrijednost pala na nešto više od četiri. Stečajni postupak urodio je konačno plodom, bar se tako činilo, u ljeto 2012. godine kada se pojavila tvrtka “Ferdinand”, slovenskog porijekla kapitala, sa sjedištem u Dragi Bašćanskoj na otoku Krku, koja je na 14. natječaju za Papukove nekretnine platila 4,5 milijuna kuna, što je uz spomenutu rasprodaju pokretnina, nakon podmirenja troškova stečajnog postupka i nekih drugih dugovanja „Papuka“, omogućilo da njegovi bivši zaposlenici, njih oko 160 koji su imali između jednu i 14 neisplaćenih plaća, naplate svoja ukupna potraživanja od 10 do 15 posto. Kako tko.
Novi vlasnici Papuka najavili su investicije u proizvodnju parenih bukovih ploča, peleta, električne energije i izgradnju moderne pilane. Početak radova na čišćenju ruševnih objekata najavljeni su do kraja godine, a završetak investicije za 15 do 18 mjeseci.
Direktor Ferdinanda Ivan Nemec je najavio da će nova tvornica godišnje prerađivati 50 tisuća prostornih metara oblovine od kojih bi se proizvelo 9 tisuća kubika uzdužno lijepljenih ploča i 35 tisuća tona peleta, a u sastavu tvornice trebalo je izgraditi i energanu na biomasu. Vrijednost investicije je iskazana u veličini od oko 150 milijuna kuna. Ubrzo nakon kupnje, “Ferdinand” je doista zaposlio nekoliko ljudi koji su počeli čistiti ruševine, ponajviše ciglu koja je odvožena iz kruga, ali na tome je i ostalo. Četiri godine kasnije, ruševine bivšeg pakračkog industrijskog ponosa bile su u stanju znatno gorem nego kada su promijenile vlasnika, a potencijalni pompozno najavljeni investitor je postao nedostupan. No ne i njegova imovina.
Novi stečaj stečajne imovine
U rujnu 2016. godine Grad Pakrac kupio je u tom prostoru (sjeveroistočni ugao) parcelu veličine 18.500 četvornih metara (bivši metalni kompleks), ali ne od „Ferdinanda“ nego od zagrebačke tvrtke „Ekonerg holding“ koja je vlasništvo tog dijela dobila temeljom fiducije (zaloga) kao osiguranje za plaćanje tražbine koja očigledno nije podmirena. Definitivna potvrda da „Ferdinand“ nikada ništa neće graditi niti proizvoditi u Pakracu je stigla dva mjeseca poslije kada FINA po službenoj dužnosti, radi blokade računa u iznosu od 1,9 milijuna kuna, pokreće stečajni postupak, pri čemu je sud utvrdio iduće godine ukupan dug u iznosu nešto većem od 5,6 milijuna kuna.
Grad Pakrac je u srpnju 2018. na trećem natječaju u stečaju „Ferdinanda“ za 1,3 milijuna kuna kupio 103 tisuće četvornih metara bivšeg Papukovog dvorišta. Nakon niza pripremnih radnji gdje je najzahtjevnija bila nova parcelacija, ovih dana 68,8 tisuća napokon dobiva novog vlasnika.
Četiri tvrtke rade
No to nisu sve radnje u pokušaju oživljavanja Papukovog industrijskog dvorišta. U jeku „protrčavanja” poduzetničkih inicijativa kroz ovaj prostor, početkom ovog stoljeća, dio dvorišta je otkupila i tvrtka Mont-metal koja se bavi obradom metala i, koliko nam je poznato, jedini je preživjeli poduzetnički pokušaj iz tog doba i bivšeg „Papukovog“ dvorišta pa time koliko toliko umanjuje značaj poduzetničke ukletosti tog prostora. Oživljavanju industrijske proizvodnje na tom prostoru posljednjih godina doprinijeli su i poduzetnici koji su se kao podstanari bavili grubom obradom drvenih trupaca, a koji u najvećem dijelu sada postaju vlasnici prostora koji su koristili prošle dvije ili tri godine. Pored toga, početkom 2020. godine Bravarski obrt Ive Grgića i tvrtka T-M projekt u vlasništvu Zdenke Vukoje su postali prvi stanovnici bivše upravne zgrade uselivši u njeno prizemlje. Približno u isto vrijeme zagrebački poduzetnik vlasnik tvrtke RSA Instalacije iznajmljuje djelomično obnovljeni prostor koji je do stečaja koristila tvrtka Staklo SLS, s namjerom da u njega preseli svoju proizvodnju sistemskih rješenja za telekomunikacije i svjetlovodne tehnike, pojednostavljeno proizvodnje optičkih kablova. Ta četiri živuća projekta, uz ovih pet novih prispjelih na siječanjskom natječaju, trebali bi uskoro postati nova industrijska snaga Pakraca u kojoj bi uz sadašnjih nešto više od 400 zaposlenih u staroj (sjevernijoj) poduzetničkoj zoni bilo ukupno zaposleno oko 550 radnika ili točno polovine od broja koje je u DI „Papuku“ zatekao početak rata. Trideset godina poslije ne zvuči bajno, ali ohrabruje i stoga bi svi trebali navijati da ove poduzetničke ideje uspiju. Svima je jasno da ova nova i parcelizirana drvna industrija još dugo neće proizvesti stolce u kojima će se sjediti ponovo na dvoru britanske kraljice, kao što je to bio slučaj s „Papukovim“, ali će biti veliki pomak i sofisticiraniji proizvod od ispiljene i procijepljene cjepanice koja je sada najčešći proizvod naše drvne industrije.
Ni Grad nije bez obveza
Prodajom zemljišta poduzetnicima Grad nije ostao bez obveza prema njima i skinuo sav svoj teret i odgovornost. Ono najvažnije je da su uspjeli s borbom sa HEP-om za priznavanje prava na takozvanu angažiranu električnu energiju koju je nekada imao na istom prostoru zakupljen „Papuk“. Vrijednost nije mala, riječ je o oko 2,3 milijuna kuna koje bi, da nije bilo ovog uspjeha kod HEP-a, trebao platiti ili Grad ili novi stanari ovog prostora. Koliko je upotrebljiva nekadašnja „Papukova“ vodovodna i kanalizacijska mreža pouzdano nitko ne zna, ali se pretpostavlja da će u prvu ruku biti moguća improvizacija. U zoni, da bi izgledala bar kao ona u sjevernom susjedstvu, pokrenuta prije 15-tak godina, neophodno je još niz infrastrukture kao nogostupi, rasvjeta i slično. U gradskim vlastima se uzdaju u subvencije koje za takve namjere trebaju doći iz domaćih i fondova Europske unije, prvenstveno kroz sanacijski korona program nazvan RECT-EU, koji bi poduzetnicima u Hrvatskoj za ovakve programe na raspolaganje stavio oko 200 milijuna kuna.
Pokretanje poduzetničke zone nije brzi vlak. Znamo to iz one toliko spominjane sjevernije gdje su godine trebale proći prije nego što je iz nje izašao prvi proizvod. No vlak koji s polazne stanice ma bilo kojom brzinom nikada ne krene, nikada neće niti stići na svoj cilj. Dokaz tome je ovih 17 godina koliko je prošlo otkad je ugašen posljednji stroj u „Papuku“ i otkad na tom prostoru caruje tišina u kojoj je raslo nikome potrebno raslinje. Buka nastala stalnim pitanjima svih ovih godina „što je s Papukom“ i „kad će Papuk“ valjda će se sada napokon s poluslužbenih i službenih mjesta preseliti tamo gdje je najpoželjnija – na gradilišta budućih proizvodnih pogona.
Razvijanje prometne infrastrukture lakmus je papir svake iole razvijene sredine, a koraku u budućnost na tom polju odnedavno doprinosi i tvrtka Detas iz Pakraca s najnovijim trendovima LED rasvjete. Iz njihovih redova proizlazi inovativni koncept „Pametni i sigurni pješački prijelazi (APL)“, osmišljen u suradnji ove tvrtke, smještene na južnom izlazu iz grada, s matičnom kućom Detas SpA Italija iz Brescie.
O čemu se zapravo radi?
Tvrtka Detas je početkom 2020. godine započela kampanju za sigurne pješake. U današnje vrijeme je velika mobilnost na prometnicama, čime se povećava i mogućnost nezgoda. Takvi razlozi uvjetovali su traganje za efikasnim rješenjima i što bolju sigurnost sudionika u prometu. Kako bi bio siguran, pješački prijelaz mora biti pravilno signaliziran i osvijetljen te na to upozoriti vozača iz sigurne udaljenosti.
Upravo u tom elementu osvjetljenja te implementacijom svog proizvoda, svoju priliku prepoznala je ekipa iz pakračkog Detasa ponudivši tržištu koncept pametnog pješačkog prijelaza.
Potvrdila nam je to Jelena Bartoš, predstavnica za marketing društva Detas.
„Koncept osvjetljenja i signalizacije, koji zovemo APL razvijen je u Detas SpA Italija, a brand i kampanja „Pametni i sigurni pješački prijelazi“ osmišljen je s našim Detas prodajnim timom u Svetoj Nedelji. Proizvodnja svih komponenti rasvjete i signalizacije radi se u našoj tvornici u Pakracu“, kazala nam prilikom kratkog razgovora ova Slavonka, studentica posljednje godine ekonomije i menadžmenta u Zagrebu, kćerka poznatog gospodarstvenika iz Pakraca Zdravka Bartoša.
Oni danas tržištu nude tri vrste APL signalizacije: Klasik, Smart i Solar. Ova prva je jednostavna i radi se o nadogradnji starih instalacija i modernizaciji postojećeg osvjetljenja i signalizacije. Smart predstavlja evoluciju osvjetljenja prijelaza kako bi bili interaktivniji i sigurniji. Npr. kad pješak prelazi cestu sustav se, između ostalog, uključuje pritiskom na tipku ili pomoću senzora te regulira razinu osvjetljenja od 40 do 100 posto. Solarni je nastao iz potrebe da se osigura signalizacija i osvjetljenje čak i onih pješačkih prijelaza koji se nalaze na mjestima gdje nema instalirane niskonaponske mreže.
Pametni i sigurni pješački prijelazi, naglašava ovdje Bartoš, su razvijeni prema najnovijim europskim normama sve s ciljem da višestrano i poboljšano osvjetljenje pješačkog prijelaza promijeni percepciju vozača prema pješacima.
Takva rješenja su odmah prepoznali neki gradovi u Hrvatskoj i požurili s njihovom primjenom uz vrlo pozitivan „feedback“ građana. Do same primjene u praksi na hrvatskim prometnicama došli su putem javnog natječaja, najprije onog zagrebačkog ŽUC-a…
„ŽUC je objavio natječaj za osvjetljavanje pješačkih prijelaza. Mi smo se prijavili s našim APL konceptom koji je prepoznat i ukazano nam je povjerenje. Danas već možete vidjeti ovakve prijelaze instalirane na prometnicama u Sv. Nedelji, Kloštar Ivaniću, Stupniku, Dubravi, Zaprešiću… Također, Detas se na isti način probio i u Trogir putem natječaja za projekt ”I tebe se pita!” te ga također osvojio i to odabirom građana. Isto tako, postavljanje prijelaza je u planu ili izvođenju u mnogim općinama i gradovima širom Hrvatske“, zadovoljna je razvojem situacije Jelena.
Sama izvedba projekta APL Pametnog i sigurnog pješačkog prijelaza, od zaključenja ugovora do preuzimanja izgrađenog sustava, traje u prosjeku od 3 do 5 mjeseci, ovisno o vrsti, organizaciji izgradnje i o vremenskim uvjetima. Cijenu sustava definira širina i klasa prometnice te oprema koju želimo instalirati, a trošak izgradnje se kreće od 80.000 do 130.000 kuna, ovisno o odabranom modelu“, izvijestila je i dodala da je pakračka tvrtka, u suradnji s partnerima, u stanju odradit projekt u cjelini.
Tvrtka Detas je u Pakacu, kao tvrtka kćer one iz Brescie, s radom započela u studenom 2017. godine kad je otvoren novi proizvodni pogon LED rasvjete i signalizacije. Danas ova tvrtka zapošljava 18 ljudi, a usvajanjem aktualnog programa „Pametnih pješačkih prijelaza“ uvjereni smo da će i ta brojka uskoro početi rasti.
5.2.2021. godine u vijećnici grada Daruvara održana je radionica na temu Društveno poduzetništvo. Na radionici su sudjelovali članovi udruge slijepih Pakrac-Lipik i Daruvar. Ćlanovima udruge kroz prezentaciju približil su se osnove Društvenog poduzetništva. Kao primjeri dobre prakse pokazana su iskustva “Sapune s točkicama” i “Hedona čokolade”. Članovi udruga iznjeli su problematiku zaposlenja osoba s invaliditetom posebno slijepim i slabovidnim osobama u Hrvatskoj. Kroz razgovor zaključilo se je da se u većim gradovima mogućnost zaposlenja puno veće dok u ruralnim sredinama je svedena na minimum. Zaključak svih prisutnih je da lokalne samouprave uz pomoć financiranja kroz kroz Eu projekte bi trebale otovoriti mogućnost zaposlenja slabovidnim osobama. Na radionici su podjeljene knjižice izrađene na Brailleevom pismu s temom osnove Društvenog poduzetništva.
Kako žive pakrački ugostitelji u vrijeme kada su im lokali zatvoreni već dva mjeseca, pitali smo Dražena Ivanovića Kaleta, stažem jednog od starijih pakračkih ugostitelja, ujedno i predsjednika njihovog ceha pri Udruženju obrtnika Pakraca i Lipika. On nam je bio interesantan sugovornik, jer osim zatvorenog objekta, kao posljedica epidemioloških mjera, ima lokal u glavnoj pakračkoj ulici koja je već više od pola godine gradilište.
Pakrački ugostitelji, kao i u ostatku Hrvatske ne rade već skoro dva mjeseca. Kako živite za to vrijeme? Snalazi se kako tko može. Osobno se puno ne zamaram, jer što više o tome mislim bude mi gore. Svjestan sam da sam ne mogu ništa promijeniti niti utjecati. Pokriješ se po ušima i šutiš. A od čega žive ugostitelji? Postoji ta pomoć države koja je najvažnija u dijelu u kojem zaposlenici kod ugostitelja dobivaju plaću, ali i za nas nositelje obrta. Ona je svima ista, 4000 kuna neto što je za oko 750 kuna više od minimalca. Sada se govori da će pomoći platiti struju, najam. Ja imam dvoje zaposlenika, pri čemu jedna zaposlenica ne ostvaruje pravo na naknadu, ali joj ja isplaćujem plaću iz svojih novaca. Vjerujem da to neće trajati dovijeka. Uglavnom, u tim mjerama se okrećemo Europi i pri tom zanemarujemo s kojim novcima barata Europa, s kojim mi. Kolika je gustoća naseljenosti kod nas, a kolika kod njih i slično. Na to nitko ne gleda. Ako gledamo naše male sredine, poput Pakraca, ili nedavno stradale Petrinje, u takvim krajevima je korona ekonomski prisutna već 15 godina i nama su prisutniji drugi problemi od virusa. Nije to samo specifično za ugostiteljstvo. Nedostatak stanovništva pogađa cijelo gospodarstvo. Da li vam je poznat slučaj da je netko od konobara u Pakracu jesenas obolio od korone?
Pakrački ugostitelji bez zaraze
Koliko mi je poznato, ne. Ako su kafići mjesto širenja zaraze, onda je logika da je najugroženije osoblje koje dnevno u njima boravi osam sati i koje tijekom posluživanja dođe u epidemiološki kontakt sa svakim gostom. Ne kažem da to isto vrijedi za velike gradove poput Zagreba i drugih, no u Pakracu, bar koliko je meni poznato, nije bio zaražen nitko od ugostiteljskog osoblja. Mjere se donose na razini Hrvatske pa onda stradamo i mi. Naravno da svatko pri tom misli da je upravo on najviše pogođen. No činjenica je, da je po pitanju prihoda, najpogođenije čisto ugostiteljstvo. Restorani i slični lokali su se mogli prilagoditi dostavom hrane ili na neki drugi način zaobići, umanjiti lockdown. Mi u kafiću ne. Netko će reći postoji i varijanta coffee to go (kava za van) i ona možda funkcionira u Zagrebu i većim mjestima. No kako ću ja u Pakracu prodati toliko kava za van da pokrijem sve troškove. Taj način prodaje je otišao na mjesta gdje je to moguće raditi usput, kao što su benzinske pumpe i kiosci, i nitko se ne zamara time što na većini tih mjesta nema uvjeta za to. Nama u ugostiteljstvu broje wc školjke, pisoare, broj zaposlenih, sanitarne knjižice, kvadraturu lokala, terase i svašta drugo, a sada se kava može skuhati na benzinskoj pumpi ili kiosku. Naravno da me to smeta, ali što više o tome razmišljam biva mi gore. Kada su vas zatvorili početkom prosinca vjerojatno ste imali na zalihi i robe. Što se događa s tom robom? Ja uvijek imam robe na zalihi i ona sada stoji. Čuo sam da su neki vraćali robu dobavljačima. Ja nisam, jer sam mišljenja da svatko mora odgovarati za svoje poslovanje i nitko me nije prisiljavao da punim skladište. Većina robe ima rok valjanosti šest mjeseci ili godinu dana. Nadam se da lockdown neće toliko trajati, a jedna od njegovih loših strana je to što nitko nije rekao koliko će trajati. Svima bi nam bilo lakše da je netko rekao do kada. Jednako tako nam je i problem što su nas zatvorili u roku dva dana, bez da su nam ostavili vremena da se pripremimo za to. Sada to ostavlja prostora za polu informacije koje nisu pouzdane. Koliko ugostitelji u Pakracu mogu još trpjeti tu zaključanost? Zavisi. Mi sada nemamo neke troškove. Plaće zaposlenika je riješila država, doprinosa nema. Ostale su nam razne naknade poput one za ZAMP, TV pretplata, slivne vode, najamnina kod onih koji nisu u svom prostoru, što je u jednu ruku i opravdano, jer iako su lokali zatvoreni, oni su u tom prostoru i ne može ga koristiti netko drugi. Grad nas je oslobodio lani jednog dijela obveza kao što je komunalna naknada i najam javnih prostora. Znači plaćate ZAMP iako glazbu ne slušate i plaćate TV pretplatu iako televiziju ne gledate?
Plaćamo glazbu koju ne slušamo i televiziju koju ne gledamo
Da, sve to plaćamo. Nisu to neke velike stavke, obično pojedinačno od 80 do 150 kuna mjesečno. No svejedno se nakupi jer su brojne, a osim toga glupo je plaćati uslugu koju ne konzumiraš, ne zato što nećeš, nego zato jer ti je netko drugi (država) to onemogućio. Meni bi to bilo isto kao kada bi ja stalnim gostima prije zatvaranja, nastavio naplaćivati kavu koju nisu popili jer sam zatvoren. Ljudi kažu: ti dobiješ četiri tisuće kuna od države. No ja da sam htio imati mjesečno 4000 kuna ne bih otišao prije 10 godina u obrtnike. Bio bih negdje portir ili nešto slično i sada ne bih imao problema s lockdownom, kao i svi ostali. Naravno, postavlja se pitanje ujutro na što sada potrošiti dan. Ja sam u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja pa smo išli pomoći na Baniju. Igrom slučaja sam sa suprugom jesenas kupio kuću pa sam tamo imao posla, i tako prođe vrijeme.
Jedna od polu informacija o kojima ste govorili, je da će vas otvoriti polovinom ožujka. Koliko vam treba vremena da nakon više mjeseci zatvorenosti ponovo počnete raditi? Spremam se okrečiti lokal, osvježiti zidove, obaviti neke sitnije popravke i preinake i za to će mi trebati desetak dana. Aparati poput rashladnih uređaja, kafe aparata, ledomata, bojlera i slično, dva mjesece ne rade. Dok nas otvore bit će to i više od tri mjeseca. Naravno da kada takvi aparati budu neupaljeni tri mjeseca je sve moguće i sve će trebati dovesti u red. Zato nam je značajno da znamo na vrijeme kada će nas otvoriti, mada se to sve može odraditi za dva ili tri dana. Vi ste imali proljetos dvomjesečni lockdown, pa opet u prosincu. Između toga, ispred vašeg lokala je bilo gradilište. Je li i to utjecalo na pad prometa?
Gradilište nije smanjilo promet
Iskreno ne, i to me začudilo. Bojao sam se tih bagera ispred lokala, ali su ljudi to u relativno kratkom roku doveli pristojno u red da je građanima lokal bio dostupan pješice. Traje to već više od pola godine, ali su i radovi, posebno oni koji više nisu vidljivi na infrastrukturi, bili veliki. Sada je to već manje više opločeno. Ostali su u ovom mom dijelu ulice još oni završni radovi na postavljanju kandelabera, zelenila, klupa, što će još malo potrajati, ali ne smetaju ozbiljnije radu lokala. Veći problem je što mi, nitko u ulici, još ne znamo kako će biti organizirano korištenje prostora kada sve bude gotovo. Bar ja ne znam i nisam od nikoga drugog čuo da zna. Znamo zašto šetnica služi i kako se njeno korištenje organizira bez upotrebe automobila i slično. No nije nam poznato, a ima nas četvero ugostitelja, kako ćemo moći organizirati rad na terasi, koje veličine, u sredini ulice ili uz lokal? Nitko iz Grada nam još ništa nije rekao kakve ćemo moći tende postaviti, jednake ili svatko svoje, kao i ostalu opremu za terasu poput stolova i stolica, suncobrana, vizualno identične ili šarene? Kod toga je problem i što veliki dio šetnice zauzima prostor namijenjen zelenilu, po meni i pregusto postavljen, ali i kandelaberi koji idu cik-cak što umanjuje praktičnost upotrebe šetnice u komercijalne svrhe i druge sadržaje. Želite li terasu na šetnici ispred lokala? Mislim da je svakom ugostitelju u interesu terasa na šetnici. Ja sam tendu za terasu kupio još prije godinu dana i nadam se da ću je moći iskoristiti. Kupio sam je između ostalog i zbog gradskih poticaja za ulaganje i svaka im čast na tom programu. Hoće li biti problem snabdijevanje u uvjetima šetnice? Mislim da neće. Dobro poznajem ovu ulicu i mislim da svaki lokal ima neku mogućnost snabdijevanja sa zadnje strane, ili se nalaze na samom njenom početku, odnosno kraju. Pored toga, osim jedne trgovine mješovitom robom, nisu to radnje koje zahtijevaju neko veliko snabdijevanje na dnevnoj razini, iako ne bi imali ništa protiv da se po tom pitanju moramo pomučiti jer bi to značio i veći promet. Šetnica vam je prilika da dobijete novu klijentelu. Ljudi će valjda šetati pa će netko doći i na kavu. S druge strane, izgubili ste parkiralište, dakle klijentelu među vozačima? I jedno i drugo je točno. Kod prve konstatacije, problem je općenito mali broj ljudi pa time nije niti puno potencijalnih šetača. Kod druge, naše ponašanje. Ja sam prvi među onima koji u Pakracu automobil moraju parkirati, ako ne baš pred vratima lokala u koji idem, bar niti puno dalje. Čim dođemo u Zagreb ili neki drugi veći grad, tu naviku nemamo. Bez problema pješačimo i po dva kilometra. Sada smo glavnu gradsku ulicu pretvorili u korzo, oazu bez automobila. Pored toga izgubili smo i podosta parkirnih mjesta i morat ćemo mijenjati tu naviku u korist bar malo više pješačenja. Inače niti do sada nismo imali dovoljno kvalitetno riješen sustav parkiranja. Automobila ima dovoljno, skoro svaka obitelj bar po jedan, no nema adekvatnog parkirališta. U Pakracu u ovom trenutku, a tako je već godinama, ima oko 25 različitih ugostiteljskih objekata. Je li to puno?
U Pakracu previše ugostitelja
Jako puno, za ovaj broj stanovnika i njihovu platežnu moć i znatno previše. Kod restorana, pizzerija i sličnih objekata koji nude hranu je to još u redu. Postojeći su se profilirali, imaju dobru ponudu i rade dobro. Tako je već godinama i novi se ne otvaraju iz razloga što je njihovo otvaranje skuplje, zahtjevnije kako u pogledu opremanja tako i kasnijeg rada. Oni su izgradili brend. Problem su klasični ugostiteljski objekti, bez hrane. Nekolicina nas je tu već godinama, dijelom u svojim objektima, i mi imamo manje-više svoju stalnu klijentelu. U drugom dijelu stalno se mijenjaju nositelji obrta, jedni dolaze, drugi odlaze, sele se iz objekta u objekt. Neki pokušavaju iznova na posve novim lokacijama. Zašto je to tako? Ljudi se polakome na dvije vrste novaca. Misle da je lako biti ugostitelj i da svatko može u toj branši ostvariti brzu zaradu. Drugi izvor su državni novci. Pozdravljam ideju da se država bori protiv nezaposlenosti novčanom potporom sa Zavoda za zapošljavanje. No u tome bi trebalo biti neke selekcije, a ne financirati baš svaku poduzetničku ideju, posebno ne za otvaranje kafića i trgovina kakvih već imamo. U Pakracu novaca za potrošnju u ugostiteljstvu ima koliko ima i otvaranje novog kafića ne znači da će u njega doći neki novi novci. Preraspodijelit će se postojeći, što znači da bi umjesto dosadašnjih nezaposlenih mogli na burzu rada doći oni koji rade već godinama. No praksa pokazuje da se to ne događa. Obično nakon godinu dana, kada se potroše poticaji, otvoreni lokal novog ugostitelja se zatvara bez ikakvih obveza prema državi i ikome. Drugi razlog stalnog pojavljivanja novih ugostitelja je u činjenici da danas s jako malo novaca možeš otvoriti ugostiteljski obrt. Kada sam prije 21 godinu, tada u tuđoj tvrtci, pokretao kafić mi smo morali sve kupiti: namještaj, frižidere, kafe aparat, čaše, šalice, tace…. Danas novootvorenom lokalu proizvođači kave na ugovore dodjeljuju kafe aparat i šalice, proizvođači piva i sokova frižidere, točionike, prateće čaše, otvarače, tace, konobarske pregače, pepeljare, reklamnu rasvjetu… Naravno da i to motivira ljude, uz one novčane poticaje sa Zavoda, da se upuštaju u ovakve poduzetničke inicijative koje ne zahtijevaju nikakav ili vrlo mali rizik ulaganja vlastitih novaca i za 12 mjeseci, ako ne ide ili mu se ne sviđa, zatvara bez ikakvih obveza prema bilo kome. Kažete da ima previše ugostiteljskih radnji. Kakav je odnos među njihovim vlasnicima, konkurentski ili suradnički? Malo je to specifično. Ja sam igrom slučaja predsjednik lokalnog ceha ugostitelja Pakraca i Lipika jer za mene je to sve jedno područje s istim problemima, i na početku mandata sam probao organizirati sastanke da razgovaramo o zajedničkim problemima računajući da je 25 ljudi sposobnije od jednog. No, nije se pokazalo učinkovitim. Kao da postoji nekog jala. Onaj ne voli onog, onaj treći četvrtog ili drugog. I tako u krug, kao da ljudi miješaju osobna prijateljstva i posao. I stoga ništa od dogovora ili zajedničkog nastupa prema nekom jedinstvenom cilju. Znači li to da ne postoji varijanta – ajmo svi poskupiti kavu za kunu, pivo za dvije i slično? Ne. Probali smo, ali nije išlo. Vidite to i iz uličnih natpisa ispred lokala tipa „kava + Cedevita 5 kuna“ i slično. Većinom to rade novi ugostitelji koji na taj način pokušavaju privući novu klijentelu. No to nije dugog vijeka. Već sam govorio da svaki duže otvoreni lokal ima svoju stalnu klijentelu i oni nisu skloni zbog takvih sitnih štosova mijenjati navike. Ono što je problem sada u ugostiteljstvu, u odnosu na razdoblje od prije 10 ili 12 godina, je odnos nabavne i prodajne cijene. Nekada si ono što si kupio po tri kune, u ugostiteljstvu prodavao po devet. Danas ono što kupiš za šest kuna sretan si ako prodaješ po 12, a s obzirom na troškove i ostale obveze u ugostiteljstvu, realno je da je prodajna ugostiteljska cijena tri puta veća od nabavne. Osim kafića u lockdownu je zatvoreno puno toga, primjerice škole, što znači da više nema svakog radnog dana u Pakracu oko 350 srednjoškolaca izvana. Osjećalo li se to na prometu dok ste radili?
Mi smo svoje festove zatvorili, drugi nisu
Ja ne, jer u onoj raspodjeli stalnih gostiju srednjoškolci nisu bili moja klijentela niti sam ja išta poduzimao, poput glazbe, partija, radnog vremena, da ih privučem. Ono što sam osjetio je lanjski nedostatak najpopularnijih pakračkih manifestacija poput Multipaka ili Slavonskog banovca, odnosno Grahfesta. S tih manifestacija sam imao goste, i ne samo ja, i jako mi je žao što lani nisu održane, ne toliko zbog financijskog prometa nego općenito zbog događanja u gradu. Tim više jer su one jako dobro prezentirale grad i u širem okruženju, i iz njega dovodili goste. Mi obrtnici smo organizirali dolazak naših kolega iz cijele Hrvatske i svi su oni vrlo rado tih dana dolazili u Pakrac. Smeta me i činjenica da smo se mi u Pakracu jako malo opirali njihovom neodržavanju jer su u isto vrijeme, u vrijeme epidemioloških mjera, drugi gradovi i u našoj županiji održavali svoje festove kao da je sve normalno. Nadam se da će proći i ovo i da ćemo u uvjetima otvorenih ugostiteljskih lokala održati te manifestacije bar na razini koju smo imali prije lanjskog preskakanja. Veselim se i gradskom korzu za koji mislim da smo trebali imati još prije 15 ili 20 godina i koji je u nekim varijantama, prije mog rođenja, već postojao u Pakracu, samo u drugačijoj izvedbi. Kada sam još na početku svoje ugostiteljske prakse o tome razgovarao sa svojim gostima uvijek se govorilo „što će nam korzo kad nema ljudi da po njemu šeću“, pa što će nam ovo, što će nam ono kada nema ljudi. Naravno ako ne bude ništa, ili pak premalo sadržaja koje grad čine gradom, neće biti niti ljudi, odnosno bit će nas sve manje. I zato se zalažem da se priča o građanima i gradu okrene: ako bude sadržaja bit će i ljudi. Šteta da neke aktivnosti nisu pokrenute ranije, iako shvaćam da onda možda nije bilo novaca, bar ne iz Europske unije, ili su bili neki drugi prioriteti.
