All posts by : Danijela Galijaš

Uskoro će dvije godine od kako radi tvrtka „Linteo“ o čemu smo već pisali. Htjeli smo vidjeti što je drugačije nego u listopadu 2018. godine kada su počeli s radom, kako se nose u vrijeme epidemiološke situacije? O tome, ali i o novom aktualnom proizvodu –zaštitnim maskama, razgovarali smo s direktorom i vlasnikom Srećkom Žuljom.

Definitivno je drugačija epidemiološka slika u svijetu i u Hrvatskoj što se odražava i na naše poslovanje u vidu smanjivanja posla. Naša primarna djelatnost je šivanje promotivnih materijala od tekstila. Epidemija je uvelike promijenila ponašanje ljudi i tvrtki. Smanjena je gospodarska aktivnost i svi su uveli neke mjere štednje, odriču se onog bez čega mogu. Na našu žalost među prvim troškovima koje tvrtke u tim uvjetima smanjuju su promotivne aktivnosti i izrada promotivnih materijala. Što se tiče epidemije mi nekih tehničkih problema i prepreka za rad nismo imali. Problem je jedino u padu narudžbi.

Ako zanemarimo ovu trenutnu situaciju na tržištu, u odnosu na naš početka u listopadu 2018. godine drugačiji je i broj zaposlenika i strojni park. U prvoj godini rada početnih pet zaposlenica smo dodali još pet, uvelike smo uvećali strojni park, proširili asortiman, stekli nove kupce i sve je išlo u pravcu kako smo zamislili. Imamo pouzdane i sigurne ugovorne partnere i projekte pa smo svoje proizvode na taj način planirali lako iz Pakraca plasirati širom Europe. No, proljetos se pojavio virus koji je u većem dijelu gospodarstva smanjio aktivnosti i prihode što ni mi nismo mogli izbjeći. Teško je, ali trudimo se zadržati sve zaposlenike i isplatiti sve obveze prema njima. Smatram da imam kvalitetnu ekipu zaposlenika s izuzetno korektnim i ozbiljnim odnosom kako prema tvrtki, tako i međusobno  i želja mi je zadržati ih. Stalo je i njima da tvrtka uspije. Ipak je to prihod za 10 obitelji i zbog toga bi se našao u jako neugodnoj situaciji da moram birati tko će ostati, a tko će otići. To svakako želim izbjeći, a to je moguće samo ako „iskopamo“ dovoljno posla.

Da li je uslijed toga bilo otpuštanja zaposlenika?

Primaran bio kadar

Ne i dalje rade svih deset zaposlenica i ja. Sve plaće su isplaćene. Ne isplaćujemo minimalce jer čovjek od minimalca ne može živjeti. Isto tako su sve plaće isplaćene do 15. u mjesecu.

Naš knjigovodstveni servis u Zagrebu je koristio one mjere koje je mogao po pitanju državnih potpora gospodarstvu. Na nekima smo prošli, na nekima ne i do sada smo preživjeli. Sada još imamo neke narudžbe za odraditi. No strah me je jeseni. Naši ugovorni partneri iz Zagreba najavili su pad promotivnih aktivnosti što će neminovno utjecati i na naš posao.

Što je bilo presudno da se uhodan posao širi u Pakracu, a ne u Zagrebu gdje je sve bliže i lakše? Ili u Koprivnici, Varaždinu…..?

Nakon završetka moga rada u Termi morao sam se opredijeliti za svoj daljnji put. Kroz razgovore sa firmama koje se bave promo materijalima i proizvodnjom tekstilnih promo materijala u Zagrebu uvidio sam koliko je u Zagrebu teško pronaći adekvatan kadar u tekstilnoj industriji. U tome sam pronašao svoju priliku i priliku za Pakrac. Obzirom na našu povijest tekstilne industrije (Moderna i druge tvornice koje su redom zatvorene) te kroz istraživanje tržišta uvidio sam da bi se na našem području – području Grada Pakraca mogao pronaći adekvatan kadar koji je u tom trenutku bio zaposlen u drugim branšama. U paralelnom kontaktu sa firmama iz Zagreba gdje im se ideja proizvodnje u Pakracu jako svidjela te smo sklopili ugovore o suradnji te s druge strane Poduzetničkim centrom Pakrac uspio sam pod povoljnim uvjetima pronaći adekvatan i kvalitetan radni prostor.

I tako smo počeli.

Smatram da u ovom kraju ima jako puno radno aktivnih žena koje imaju znanja i iskustva koje su stekla bilo radom u velikim propalim gigantima poput Moderne bilo u manjim radionama gdje je pogotovo bilo potrebno imati široki spektar znanja jer u manjim pogonima, kao što je naš, svaka žena mora znati raditi na svakom stroju kako bi projekti mogli izlaziti u traženoj kvaliteti.

Krenula proizvodnja maski

Zahvaljujući spomenutoj epidemiji usvojili ste jedan novi proizvod. Riječ je o šivanju pamučnih višekratnih maski koje proizvodite odnedavno. Što to znači?

Tako je. U nedostatku vlastitih narudžbi te u nedostatku medicinskih zaštitnih maski naši partneri krenuli su u dizajniranje pamučnih višekratnih maski. Stvorila se potreba na tržištu i mi smo se pridružili mogu reći svima koji su ih proizvodili. Nismo htjeli svoje maske prodavati da bismo na njima zaradili – pokrili smo troškove proizvodnje što pokazuju i cijene po kojima smo ih prodavali. Svima je ovo situacija bez presedana u kojoj se trenutno nalazimo i cilj nam je bio pomoći ljudima u trenutku kad im je pomoć bila potrebna. Stekli smo nekoliko kvalitetnih kupaca – ljekarni između ostalog – na čemu smo jako zahvalni, jer je lokalni kupac – ljekarne u Pakracu, jedan od naših kupaca maski.

U drugoj fazi proizvodnje maski naši partneri su se opet okrenuli maski kao promotivnom artiklu – sa logom klijenta. Tržišta su se zasitila, pa smo opet korak ispred drugih počeli raditi maske – personalizirane i drugačije – nosive i moderne. Materijali naših maski kao i gume – osim što su drugačiji izgledom i kvalitetom imaju i OekoTek 100 certifikate.

Trenutno radimo uglavnom za izvoz, a u pripremi je i maska s lokalnim prepoznatljivim logotipom.

Da li su se kao naručitelji drugih proizvoda pojavljivale lokalne tvrtke?

Jako malo. Većina posla nam dolazi od naših partnera iz Zagreba. No svi oni su smanjili potražnju za propagandnim materijalima. Dio posla pronalazimo sami, ali jako malo među lokalnim tvrtkama. Između tvrtki koje su nam kupac možemo izdvojiti Grad Pakrac koji nam pruža potporu koliko god su u mogućnosti.

Surađujete li u proizvodnji s drugim pakračkim ili lipičkim tvrtkama?

Mi se bavimo uslugom šivanja proizvoda. Kao takvi mi dobijemo materijale izvana već otisnute koje krojimo, šivamo i završavamo.

Lokalne narudžbe kupaca koje smo imali tijekom prošlih godina su stvarno zanemarive te su odrađene od strane partnerskih firmi u Zagrebu koji imaju jako puno iskustva s različitim bojama i materijalima. Ukoliko bi se desila veća suradnja ili ugovor s lokalnim kupcem za promo materijale naravno da bismo bili otvoreni krenuti i u lokalnu izvedbu cjelokupnog projekta.

Što je to uopće promidžbeni materijal na bazi tekstila koji bi tvrtke kod vas mogle naručiti?

Kvaliteta na prvom mjestu

Uopćeno možemo govoriti o dvije vrste ponude. Jedna je ona kataloška, rekao bih uobičajena kao što su rokovnici, olovke, majice, kape, razni ruksaci, jastuci, platnene torbe i vrećice kišobrani i slično. Druga vrsta proizvoda je ona koju osmisli sam naručitelj, odnosno on izrazi želju, a mi je, uz pomoć partnera iz Zagreba, doradimo, učinimo ljepšom i simpatičnijom. Mislim da, ako je u pitanju šivanje i dotisak loga tvrtke ili promidžbene poruke nema što se ne može napraviti. Usudio bih se reći da kod nas u Pakracu od promidžbenih materijala smo još uvijek na razini kemijske olovke i upaljača. Ove veće tvrtke ipak u tome traže više, sada je in kroz promidžbeni materijal poslati ekološku poruku pa su umjesto plastičnih artikala sve traženiji razgradivi poput tekstila pri čemu se puno razmišlja o funkcionalnosti i estetici. Naravno da sve to ima i svoju cijenu. Naša dosadašnja iskustva su takva da kada kupac vidi da je proizvod stvarno kvalitetan i da će kao takav odraditi svoju promidžbenu svrhu, onda mu nije žao niti platiti i vraća nam se. Možda je tu i odgovor zašto imamo malo posla na lokalnoj razini. Malo je proizvoda, malo potrošača pa vjerojatno i malo novaca, ali i promidžbene potrebe.

Krenuli ste 2018. godine s pet strojeva. Koliko je to koštalo i odakle početni kapital – kredit, državne potpore, subvencije, partnerstvo ili nešto drugo?

U startu sam uložio za početni strojni pogon oko 200.000 kuna. Nakon otkaza koji sam dao u Studencu gdje sam radio kao kemijski tehničar i gdje, kada je došao novi vlasnik nisam mogao pristati na smanjenje plaće, koja bi došla na podcjenjivačku nisku razinu, sam završio na Zavodu za zapošljavanje. Tamo sam dobio potporu za samozapošljavanje, koristio sam poticajna sredstva Grada za nabavku strojeva, ali i zapošljavanje radnika, nešto preko Hamag-Bicra. U tom dijelu mi je jako u susret izašao Poduzetnički centar Pakrac jer tu papirologiju nekome tko to nije radio je jako teško napraviti, a oni su to napravili stvarno u kratkom roku pri čemu niti jedan dokument nisam morao dopunjavati ili popravljati. Bilo je i kreditnih sredstava.

Spomenuli ste da ste radili kao kemijski tehničar. Je li bilo teško preći iz te struke u posve drugu branšu koja nema veze niti s izvornim obrazovanjem, niti dotadašnjim radnim vijekom? 

Nije. Vodim se onim „što jedan čovjek zna – drugi može naučiti“. Naravno ako ima volje i kod onog tko treba naučiti i kod onog tko treba pokazati. Bitna je volja, a u današnje vrijeme internet nam omogućuje pristup bilo kakvim informacijama.

Postoji li u toj proizvodnji u pogledu veličine serije (broja komada) gornji i donji limiti?

Zavisi o čemu se radi. Naglašavam da nam je kvaliteta primarna, a opseg sekundarna stvar. U tome je naravno bitan i rok koji nam naručitelj daje za isporuku. Ako znam da smo s nekim proizvodom limitirani u dnevnoj proizvodnji s 300 komada ja radije računam s 280 nego da mi kupac poslije prigovara. Radi kvalitete, moje zaposlenice ne rade u normi. Norma donosi nervozu, borbu s vremenom i količinom i tu dolazi do grešaka ili površnosti, a to svakako želim izbjeći. Danas u vrijeme interneta i facebooka nezadovoljan kupac je jako opasan za budućnost tvrtke jer za čas proširi glas da je nezadovoljan uslugom ili robom koju je kod nas kupio. S druge pak strane jednako brzo se istim kanalima proširi i dobar glas, mada su takvi komentari općenito rjeđi jer dobra vijest danas nije vijest.

Naravno da je kataloška narudžba putem interneta jeftinija od našeg proizvoda. No razlika je u kvaliteti. Mi nikada nećemo napraviti ono što rade veliki i jeftini proizvođači iz Azije, primjerice radi smanjenja otpada iz bale tekstila, kroj majice okrenuti naopako kako bi ona bila jeftinija. Mi majice izrezujemo uvijek u smjeru tkanja platna. Jest da se tako često troši više materijala, ali ta majica se ne rastegne ili ne skupi nakon prvog pranja, sačuva svoju izvornu formu. Isto tako ne proizvodimo majice od lakšeg platna od 170 grama pa na više. Uvijek nam je kvaliteta na prvom mjestu.

Imate li zaposlenog kontrolora kvalitete?

Imam zaposlenicu na glačalu što je završna faza proizvodnje. Izuzetno je pedantna i izuzetno ima dobro oko za uočiti nešto što nije napravljeno dovoljno kvalitetno i to nakon kontakta sa mnom ide na doradu ili je škart.

Imate vrlo širok raspon artikala različitih upotrebnih mogućnosti, materijala, boja, veličina i slično. Traži li to velike zalihe sirovine ili predproizvoda?

U pravilu zalihe uopće ne radimo. Najprije bi to zahtijevalo veliki skladišni prostor, angažman financijskog kapitala. Uz današnje mogućnosti komunikacije i dostave za to više nema potrebe. Kada kupac naruči robu i količine, izračuna se potreban materijal i naruči. On je za dan ili dva u našoj proizvodnji. Ako su u pitanju veće količine, kupac obično ostavlja dovoljno vremena za sve te radnje. Kod manjih količina, koje u pravilu naručitelju trebaju hitno, za dva ili tri dana, primjerice 50 majica, uvijek toliko imamo na zalihi. Naravno ako je naša proizvodnja. Ako je u pitanju tuđa proizvodnja koju mi dorađujemo, onda ovisi o čemu se radi, odnosno tko je prvi proizvođač. Trudimo se kod naših dobavljača ostaviti dobar utisak kako u pogledu rokova plaćanja tako i u svemu ostalom. To nam omogućuje da on ima razumijevanja i kada nam roba hitno treba često se zahvaljujući dobrim odnosima u traženom roku rješavaju i takve hitne narudžbe.

Kada dođe laik poput mene u ovaj proizvodni pogon ostane iznenađen različitostima i brojnosti strojnog parka za naizgled jednostavan posao kao što je šivanje. Kvari li se taj strojni park i s obzirom da nema u blizini servisera kako to rješavate?

Za sada nema problema jer je sve kupljeno novo. Strojevi su u startu morali biti novi radi pokrića računa za sredstva koja sam povukao, ali i zato jer znam da su stari strojevi skloni kvarenju što znači i zastoje u proizvodnji za što nema vremena. Što se tiče popravaka, neke sitnije zastoje rješavam sam. Svaki stroj ima uputstva za takve stvari i čovjek s vremenom savlada takve probleme. Sve to postoji zorno prikazano i na internetu. Uvoznik tih strojeva za Hrvatsku ima obvezu servisiranja i popravaka. U dogovoru s njima približno svake pola godine dođe njihov serviser i obavi neophodni servis na potrošnim dijelovima kao i kod automobila.

Ako bar privremeno zaboravimo na epidemiološku situaciju, kako vidite ovu tvrtku u budućnosti?

Sada cilj da svi opstanemo

Najprije vidim rujan i listopad koji su, inače lošiji mjeseci u godini, a sada još opterećeni i prisutnošću virusa. Tu će biti velika borba s ciljem da svi ostanemo u tvrtki. Mislim da ćemo se provući, ali ne s dobitkom i već sada računam na gubitak. Ako se ovo nastavi i iduće godine, nemam odgovora. Posao je stvarno lijepo krenuo, rasli smo, planirali smo u ovoj godini zaposliti još petero ljudi i pokrenuti drugu smjenu. Odustali smo i čekamo da se ovo smiri, ali i dalje kao opcija ostaje rad u dvije smjene.

Znači li to da do pojave virusa niste požalili što ste se upustili u ove poduzetničke vode?

Ne, nisam. Upozorili su me da je u poduzetništvu potrebno dvije-tri godine za stjecanje iskustva, upoznavanje s dobavljačima i naručiteljima i svim ostalim. No ja sam u odnosu na mnoge druge bio u prednosti jer nisam kretao od nule. Zahvaljujući podršci partnera iz Zagreba kojima je trebala pomoć u proizvodnji, trenutna pomoć za već dogovorene projekte, ova tvrtka je startala sa čvrstim zaleđem. Na tom primjeru tražimo i nove partnere samo neka se sve smiri sa Covid-19 situacijom.

Kako se ova situacija s pandemijom koronavirusa održava na lokalne gospodarstvenike pokušali smo saznati u razgovoru s Miroslavom Delačem, dugogodišnjim obrtnikom autoprijevoznikom. Autoprijevoznika smo izabrali upravo zbog činjenice da je javnost vozače na inozemnim turama označila kao najopasnije moguće prijenosnike virusa, ali i zbog činjenice da su oni često spona između nekoliko proizvođača pa imaju dobar uvid što i koliko radi, odnosno ne radi. 

Stariji obrtnici pakračkog Udruženja poput Zvonka Marinovića, Vladimira Tessarija, Zdenka Ružićke pomalo prepuštaju obrt sinovima. Oni još stariji koji su poslije rata nosili Udruženje obrtnika Pakraca i Lipika poput Antuna Nenadovića, Antuna Lujanca, Bore Grčevića su u mirovini. Znači li to da ste vi sada jedan od najstarijih?

To je točno, iza mene je 27 godina neprekidnog obrtništva i s tim stažem sam u našem Udruženju među 170 članova jedan od najstarijih što ne čudi jer sam u obrtništvo krenuo vrlo mlad, niti s 25 godina. Još u školskim danima sam želio imati svoj samostalni posao. To mi je bio uvijek cilj i ostvario sam ga kao vrlo mlad i taj status zadržao do danas i mislim da ću ga čuvati do umirovljenja pri čemu nikada nisam požalio.

Hoćete li kao ranije pobrojani starije kolege imati obiteljskog nasljednika?

Imam dva sina. Stariji sin Krešimir je završio ekonomski fakultet i otišao živjeti i raditi u Osijek. No zato mlađi Karlo je kod mene vozač kamiona. Počeo je s 21 godinom i ja sam na to jako ponosan jer to smatram ispravnim putem u nastojanju da sutra preuzme posao i iskreno se tome nadam.

Osim vas i sina koliko još u obrtu ima zaposlenika?

Još tri vozača, dakle ukupno pet. Naravno tu je i knjigovodstveni servis iz usluge.

Znači li to da više uopće ne vozite?

Tu i tamo mada bi ponekad bio sretan kada bih mogao sjesti za volan i otići na put, ali da mi pri tom niti jednom ne zazvoni telefon radi organizacijskih poslova. Ja sam krenuo u obrt kao vozač i sam sam vozio punih pet godina.

Koliko je star vozni park?

Od jedne do šest godina. Ekonomski je najisplativije kamion koristiti do sedam ili osam godina ili do 900 tisuća ili milijun kilometara što nekima možda izgleda puno, ali kod kamiona je to normalno jer novi kamion s prikolicom košta oko 120 tisuća eura i treba vremena ili kilometara da se takva investicija otplati. Ono što mi je bitno, sva četiri moja kamiona mogu neograničeno se kretati Europskom unijom jer su svi iz takozvane kategorije „euro 5“ ili „euro 6“ i najnovije generacije. Ipak smo mi najviše bazirani na Italiju i Austriju, mada vozimo još za Češku, Mađarsku i Švicarsku. Ipak najviše Italija i to duže ture do Napulja, Rima što je po 1500 kilometara u jednom pravcu.

Dobro kad vozač krene u ponedjeljka za Rim kad se vrati?

U četvrtak ili petak.

Je ste li se specijalizirali za transport neke vrste robe?

Za inozemstvo vozimo najviše pelet, ogrjevno drvo. Uglavnom paletiranu robu pod ceradom.

Kako se u takvom prijevozu uopće ugovaraju poslovi?

Na razne načine, s vremenom se stekne iskustvo, poznanstva, ipak sam ja 27 godina u tom poslu. Konkurencija je velika, cijene su na međunarodnoj razini postavljene i bitna je organizacija. Nedopustivo je imati praznu povratnu turu kao i što se mora uvijek gledati da je prikolica puna. Ako je ona 13 metara ne možeš ju popuniti 10 metara. Stoga u povratku ponekad stanemo i na nekoliko mjesta da bi preuzeli po nekoliko paleta robe i tako ih i istovarimo. Stoga ja vrlo rijetko vozim. Jer dok su moja četiri kamiona na putu ja od kuće ugovaram povratni transport ili slijedeće ture, a to je vrlo teško raditi za volanom. Uvijek nastojim da mi vozači rade od ponedjeljka do petka, eventualno subota, ali želim im omogućiti da za vikend budu kod kuće s obiteljima. Veliki dio tih poslova, 60 ili 70 posto, se odnosi na stalne ture.

Što se u vašem poslu promijenilo 19. ožujka kada su krenule Vladine mjere u sprečavanju širenja pandemije koronavirusa?

Posao je prepolovljen

Promijenilo se mnogo toga s tim da u startu, što je bilo razumljivo, nikome zapravo nije bilo jasno što se može ili smije, a što ne. U danu smo dobivali elektronskom poštom i po nekoliko tumačenja i uputa, ali se svejedno, ili baš zbog toga, događalo da sam ja imao jedne upute, a policajac na Bregani druge. Trajalo je to oko tjedan dana. Sada je to ustrojeno mada se ja ne slažem sa svim mjerama.

Kada je kriza eskalirala u Italiji, da li su vaši vozači imali strah ići u to područje?

Do eskalacije te krize mi smo vozili u Italiji. No kada je to eskaliralo oko dva tjedna nismo išli u Italiju. Nisam htio izložiti vozače toj opasnosti, ali niti oni nisu bili baš za takav put. Tim više jer dvojica koja su se vratila iz kriznog područja su dobili mjeru 14 dana samoizolacije pa tome nisam htio izložiti i preostalu dvojicu. Bilo je teško odlučiti. Mi kolege autoprijevoznici  smo se međusobno zivkali, no nitko nije imao odgovor i onda sam odlučio zaustaviti firmu i dva tjedna nismo ništa radili. Meni je to bilo stresno razdoblje ponajviše stoga što nisam znao kako se postaviti i koliko će to trajati.

Mjesec dana poslije, kakav je situacija?

U izvoz se ide bez problema. Restrikcija nema, sva logistička podrška kao što su benzinske pumpe, trgovine prehrambenim namirnicama, lokacije za tuširanje i druge sanitarne prostorije rade. U Austriji i Njemačkoj svi rade. No problem je što u Italiji još uvijek ne radi veliki broj tvrtki, približno polovina, gdje mi obavljamo utovar ili istovar. Prilikom vraćanja, u Hrvatskoj dobivaju mjeru samoizolacije koja se prilikom stajanja može provoditi na nekoj županijskoj lokaciji, kod kuće ili nastaviti vožnju u kabini kamiona. Dakle moguće je kretanje kabina – kuća.

Ide li vaš sin ovih dana u inozemstvo i po povratku postoji li strah od virusa?

Neke mjere su pretjerane

Kao i drugi moji vozači sin i ovih dana vozi za inozemstvo i po njegovom povratku kući nemam strah i uopće ne želim na taj način razmišljati. Pazimo se, koliko je to moguće. Treba znati da vozači u inozemstvu imaju jako restriktivne mjere. Organizacija je takva da on sretne pet ljudi, ali s nikime ne ostvari bliski kontakt, ali u povratku svejedno dobije mjeru samoizolacije. Rekao sam da se ne slažem sa svim izrečenim mjerama. Evo i zašto: opisao sam već restrikciju na putovanju po inozemstvu nakon koje slijedi samoizolacija. S druge strane mogu odvesti turu za Zagreb, ili Split, trenutno najugroženija hrvatska područja, ostvariti cijeli niz kontakata s ljudima i po povratku kući nema nikakve mjere. Čim odeš preko Bregane, slijedi samoizolacija. Ja ne znam niti jednog vozača u Hrvatskoj da je nekoga zarazio, a u početku pa i sada, upravo zbog takvih mjera, ljudi se najviše boje i zaziru od vozača.

Obilazi li policija vozače po povratku iz inozemstva?

Redovito. Sinoć mi se sin vratio iz Italije, jutros je već bio policajac. U vikend Uskrsa su bili dva puta, dakle redovito. Nemam ništa protiv toga, ljudi rade svoj posao, ali sam protiv takve mjere jer stigmatizira vozače.

Zahvaljujući toj usluzi prijevoza vi imate dobar uvid što radi, a što ne radi. Radi li gospodarstvo?

Mislim da proizvodnja u ovom periodu radi s manje od polovine kapaciteta. Toliko je i meni opao promet.

Što kažu vaši naručitelji: kada prođe ova kriza i život se vrati u normalu hoće li doći do eksplozije proizvodnje, a time i posla i kod vas i može li se do kraja godine nadoknaditi ovaj mjesečni ili dvomjesečni zaostatak?

Ljudi su skeptični, nitko ne zna što će biti poslije, a sada mnogi rade tek toliko da rade. U Italiji ne radi više od 60 posto tvrtki i prije svakog polaska za Italiju moramo najprije pitati primaju li uopće robu. U tim kontaktima nitko mi nije rekao da očekuje da će fizički ili financijski nadoknaditi ovaj zaostatak. Osobno ja fizički ne mogu. Moj kamion prosječno može napraviti maksimalno dvije ture tjedno za Italiju i posao koji nije odrađen trajno je izgubljen.

Država je raspisala mjere potpore gospodarstvu. Što mislite o njima i da li ste nešto koristili?

Odgoda obveza nije rješenje

Koristio sam mjeru potpore za plaću za ožujak, to mi je odradio knjigovodstveni servis i mislim da tu nije bilo administrativnih teškoća. No meni su upitni kriteriji i do tog razmišljanja sam došao nakon kontakta s drugim gospodarstvenicima. Upitno je što se zahtjeva pad prometa od najmanje 20 posto jer ako je netko povećao od lani promet za 50 posto, a sada mu je on toliko manji, on je ostao na lanjskoj razni, a zapravo trpi gubitke i nema pravo na mjere. Što se tiče drugih mjera odgode, primjerice one s PDV-om, nisam koristio i neću dok god mogu servisirati obveze, jer odgoda nije rješenje jer će te obveze na naplatu doći kad-tad. Aplicirao sam na kredit kod HAMAG-a za likvidna sredstva. Ne toliko što mi je to sada neophodno nego više radi lagodnije situacije da, ako to potraje, ne moram razmišljati kako ću sutra podmirivati obveze., a do sada ih podmirujem u roku.

Koliko još tvrtka može funkcionirati u ovom usporenom režimu rada?

Ja radim godinama i većina nas koji radimo kroz to razdoblje smo stvorili neku akumulaciju koja nam omogućava da neko vrijeme podnesemo ovako razdoblje sa smanjenim prihodima. Bio sam prisiljen u ranijim razdobljima sa nekim svojim kupcima raditi uz odgodu plaćanja za svoje usluge od 90 ili čak 120 dana što se u ovoj situaciji pokazalo kao olakotna okolnost. Dakle ja nisam kao kafići ili trgovine vezan za praksu što sam danas prodao ili ugovorio, danas ću i naplatiti, nego se to proteže na neko duže razdoblje od nekoliko tjedana ili mjeseci što se sada pokazuje kao dobro jer pokriva ove rupe. Zahvaljujući tome ja mogu servisirati svoje obveze par mjeseci, ali će problem biti ako to potraje, tada će nam nedostajati priliv sredstava za vrijeme koje smo stajali. Onda više neće pomoći niti sadašnje Vladine mjere koje su dobre, ali su ipak kratkog daha.

Da li su servisi na kamionima vezani uz vremensko razdoblje ili pređene kilometre?

Uglavnom kroz pređene kilometre, mada registracija, tehnički pregled i osiguranje vrijede na vremensko razdoblje. Dok kamion stoji, on naizgled ne troši, ali u dubljoj analizi troši već time što ne privređuje što mu je osnovna namjena. Stoga smo svi mi prijevoznici u tom dijelu pogođeni i to dosta. Neki više, a neki manje, ovisno o vrsti prijevoza, da li se radi o hladnjači, paletiranoj robi, rasutoj. Svatko misli za sebe da je upravo on taj koji je najviše pogođen, što je razumljivo.

Kakve su cijene prijevoza sada u odnosu na razdoblje prije ove krize?

Neke su cijene pale i za dvostruko, neke za 20 ili 30 posto. Daleko je manja ponuda, znatno je teže ukalkulirati i naći prijevoz da kamion od točke A do točke B vozi pun. Špediteri su to osjetili. Tržišna je utakmica, svatko se bori za sebe što možda nije baš kolegijalno, ali je najvažnije preživjeti. Sada su cijene niže, ali vjerujem da će se s povratkom na normalan režim rada i života i cijene vratiti na ranije razdoblje. Ja sam relativno mala tvrtka i meni se je lakše svemu tome prilagoditi. Za razliku od većih tvrtki u mojoj branši gdje ima po nekoliko dispečera koji ugovaraju poslove i manipuliraju dnevno s kamionima, ja u svoj firmi sve radim sam što mi omogućuje da imam maksimalnu preglednost gdje su mi kamioni, što i gdje utovaruju i u kojoj mjeri su popunjeni, što mi opet omogućuje i naknadno reagiranje. Meni je u interesu pokupiti svaku paletu na putu koja mi se nađe. Radi takvog pristupa, mi dosta vozimo takozvane parcijalne prijevoze, one koje puniš i prazniš usput, ali nam oni omogućuju i bolju ekonomičnost. Za takav način ugovaranja prijevoza morate dobro poznavati rute kretanja vozača te mogućnosti prikupa raznih roba. Naravno da takav način rada ne bih mogao efikasno obavljati bez sposobnih i dobrih vozača koji su jako bitan dio našeg posla. To je sve stvar iskustva i zahvaljujući tome organiziram sakupljanje tereta ili njegovu isporuku. To je logistika koju ja pružam svojim vozačima i koji njihov trud za volanom čini ekonomski isplatljivijim.

Prije ove krize jedan od većih problema u teretnom prijevozu su bili vozači, radi čega su uvažani iz Bosne i Srbije. Da li ste vi imali takvih problema?

Nekih većih nisam, mada su mi vozači, naročito posljednjih godina odlazili i u Njemačku i slično. Uglavnom nikada nisam bio u situaciji da mi je kamion stajao zato što nisam imao vozača. Imam jednog vozača koji vozi 23 godine kod mene. Ostali četiri, pet godina, sin od lani. Sve to su pokazatelji odnosa mene kao poslodavca i vozača. Uvijek nastojim imati korektan odnos s vozačima mada odnos poslodavac-radnik je jako teško stvoriti na prijateljskoj osnovi. Uvijek postoji neka granica, neka interesna područja gdje su uz najbolju obostranu volju interesi suprotstavljeni.

Ipak, gledajući sa strane, vozački kruh nije lak?

Apsolutno se slažem i ja to jako dobro znam jer sam prvih pet godina svog obrtništva kruh zarađivao isključivo sjedeći za volanom i nikome nisam imao priliku šefovati. Ostavljajući samu prirodu posla na stranu, jako stradava obiteljski život, vremena za hobi ima vrlo malo.

Jesu li bar dobro plaćeni?

Vozači žive u kabini

S mog stanovišta poslodavca mislim da jesu, posebno za hrvatske prilike, ali mislim i za europske. Pokazatelj toga je da se njihov sindikat na europskoj razini prije nekoliko godina izborio da hrvatski i svaki drugi vozači, dok voze po austrijskim ili njemačkim cestama moraju imati plaćenu njihovu satnicu. Kontrole su tu rigorozne i ne pada mi na pamet to pokušati izbjeći. Slično je i s bilo kakvim drugim kontrolama, tipa svega onoga što bilježi famozni tahograf, i ne pada mi na pamet s tim se igrati. Moji vozači, kao što sam rekao nisu dva tjedna prije Uskrsa vozili, ali sam im svejedno isplatio „uskrsnicu“ kao i sva  druga prava iz radnog odnosa kao da su vozili jer to nije bio njihov problem. Plaće vozača u međunarodnom prometu su stvarno za hrvatske prilike dobre, pri čemu pod time podrazumijevam startnu plaću te naknadu za pređene kilometre, broj utovara i istovara, broj dnevnica za dane provedene na putu.

Koliko to mjesečno obuhvaća sati rada?

Kao i ostali, 180 sati mjesečno plus eventualno prekovremeni. Tahograf bilježi sate za volanom i on ne može imati više od 90 sati u dva tjedna vožnje. Naravno tu su još sati provedeni na utovaru i istovaru, čekanje na granici, što je nepredvidljivo, ali se najčešće kreće u okviru tih 180 sati mjesečno, a stajanje se kompenzira kroz dnevnice. To tako funkcionira u cijeloj Europi, vozači na žalost žive u kamionu. Ja sam to probao i znam da nije lako i svima onima koji misle da su vozači jako dobro plaćeni, a prijevoz preplaćen, savjetujem da to probaju. Da ne spominjem niz nepredviđenih situacija kao što je to kada ga lokacija za istovar/utovar s ogromnim šleperom dovede u neku malu uličicu u središte velegrada iz koje mu trebaju sati i ogromna umješnost da se izvuče i slično. Ili primjerice, u danu prođeš kroz tri države gdje svaka ima svoju zakonsku regulativu i svaka očekuje da tu regulativu poznaješ i poštuješ.

Tko snosi novčane kazne za nepropisnu vožnju?

Za osobne greške vozač, mada kod mene u firmi i tu postoji određena fleksibilnost, bar do neke granice i vrste. Vozačeva odgovornost je da poštuje pravila, a moja oko tereta i ispravnosti vozila. Stvarno su ta pravila problem. U samoj Hrvatskoj prometni zakon se često mijenja u osnovnoj varijanti, a kamoli u teretnom prijevozu. Slično je i u drugim zemljama Europske unije i ja bih stvarno trebao imati u firmi pravnika koji bi samo pratio izmjenu tih silnih zakona koji reguliraju našu i europsku materiju i stalno nas upozoravati na te promjene. Naravno da je to financijski nemoguće i snalazimo se svakako, uglavnom s vremena na vrijeme me „počaste“ nekom kaznom, rješenjem ili slično. Dio tih problema rješavam kroz članstvo u jednoj od strukovnih udruga koja ima sjedište u Varaždinu i koja ima svoje pravnike pa nam pomažu u tom dijelu, kao i oko nekih povoljnijih uvjeta nabavke goriva, osiguranja i slično. No svejedno je ta zakonska regulativa preživa i preveliki teret nama malim poduzetnicima.

Kada ste počeli prije 27 godina bili su, bar u Hrvatskoj rijetki i fiksni telefoni. Nije postojalo mobitela, niti interneta, a kamoli mailovi. Danas vam je sve to na raspolaganju. Koliko je to olakšica?

U pravu ste. Ja kad sam 1993. otvorio obrt u Badljevini u obiteljskoj kući nisam imao niti fiksni telefon nego sam to naknadno rješavao kao broj-dvojnik nekim improviziranim kablovima. Sredinom ili krajem devedesetih godina sam krenuo na turu u Italiju i ako se nešto promijenilo saznao sam to tek na dolasku na cilj, u Italiji. Tamo sam molio telefon da zovem bazu i saznam kuda idem dalje. Danas sve to imamo i to je ogromna pomoć, maltene je nezamislivo bez interneta puniti kamion u obadva pravca i to bez te tehnologije ne bi bilo niti moguće. Međutim i to ima svoju cijenu. Ja već 20 godina nisam legao u krevet a da mi mobitel nije na pola metra od glave i da nisam u svako doba dana i noći spreman odgovoriti na poziv. Mobitel zna zazvoniti i u pet ujutro i naravno da tada ne očekujem nikakve dobre vijesti, ali se moraš javiti jer si u toj situaciji najpotrebniji tvrtci.

Da li je u takvim situacijama bilo i najlošijih vijesti?

U pet ujutro vijesti nikada nisu dobre, ali ja srećom nisam još u 27 godina primio one najlošije, da je netko smrtno stradao. Uglavnom se radilo o prometnim nesrećama s manjim posljedicama, problema s kvarovima, utovarom ili istovarom, ništa što nije rješivo bez većih posljedica i što ne rješava osiguranje. Jer oduvijek ga plaćam, ne samo sva zakonska potrebna osiguranja, nego i sva zakonska moguća, što smatram da je dio cijene moje usluge i bez čega neću raditi. Uglavnom otkad postoji mobitel i internet za nas poduzetnike u špediciji je jako mala razlika razlike između noći i dana. Uvijek na raspolaganju.

Što bi ste još istaknuli za ovaj razgovor?

U uvodnom dijelu ovog razgovora ste konstatirali da sam postao jedan od najstarijih članova pakračko-lipičkog udruženja obrtnika. Dokaz tome je i činjenica da sam prije mjesec dana postao djed, rođenjem u Osijeku male Rite koju zbog ove situacije s koronavirusom još nismo uspjeli niti vidjeti. Ne govorim to iz kurtoazije ili da se hvalim, nego da kažem hvala cijeloj svojoj obitelji, supruzi i sinovima, koji su sve ove godine imali razumijevanje za moje izbivanje zbog posla iz obitelji koji je tražio špediterski posao. Možda je to i najbolja ocjena zašto nas tako malo dugo godina ostaje u tom poslu.

Od početka ovog tjedna Lokalna razvoja agencija Poduzetnički centar Pakrac provodi projekt „PCP podupire poduzetnike“. Riječ je o projektu vrijednom oko 600.000 kuna koji je kroz natječaj Ministarstva poduzetništva i obrta sredstvima fondova EU bespovratno financiran s 440.000 kuna i koji će trajati 18 mjeseci, rekao je Vladimir Gazić, direktor PCP-a ujedno i voditelj projekta.

Projekt predviđa cijeli niz aktivnosti na području informiranja, edukacija i povezivanja poslovnih subjekata i poduzetnika koje će se odvijati putem predavanja, radionica, lokalnih medija i poslovnih web stranica. Konkretno  informiranje će se odnositi na izmjene raznih zakonskih okvira, novih lokalnih, državnih i EU natječaja, zaštite intelektualnog vlasništva, pokretanje poslovanja, uvođenja normi i standarda, ekološkoj poljoprivredi i drugim novinama u poslovanju. Radionice će se održavati na temu pravni oblici poslovnog pothvata, kreditiranje poslovnog poduhvata,  tumačenje financijskih izvješća, internacionalizacija poslovanja i drugo,  dok će se povezivanje poslovnih subjekata održavati kroz sajmove, okrugle stolove, posebice u područjima kao što su pčelarstvo, poljoprivreda, nepoljoprivredne djelatnosti u OPG-ovim i slično. Tijekom projekta će se obići svi poduzetnici s područja Grada Pakraca, a kroz lokalne medije će se objavljivati priče o uspješnim poduzetnicima i poduzetnicima početnicima.

Kao rezultat u projektu se očekuje da će stotinjak tvrtki i poduzetnika primiti neku od ovih informacija ili na drugi način sudjelovati u projektu, ali i da će doći do pokretanja više od 20 novih poduzetničkih inicijativa.

Informacije o sadržaju, vremenu i mjestu održavanja konkretnih aktivnosti, osim na mrežnim stranicama PCP će biti objavljivane u lokalnim medijima, a zainteresirani poduzetnici dodatne informacije mogu dobiti uobičajenim kontaktima s Lokalnom razvojnom agencijom PCP.