pcp-podupire-poduzetnike

NOVI VLASNICI U PAPUKOVOM DVORIŠTU: Mali poduzetnici bi trebali nadomjestiti nekadašnji drvoprerađivački gigant

Nakon provedenog javnog natječaja, 23. veljače petero poduzetnika su potpisivanjem kupoprodajnog ugovora postali vlasnici šest parcela u nekadašnjem industrijskom dvorištu DI „Papuka“ o čemu smo izvijestili ranije. Zanemarimo li neke manje pojedinačne akcije, nakon niza pripremnih radnji koje su podrazumijevale razne administrativne postupke kao parcelacija, djelomično čišćenje od više godina naraslog šipražja i izgradnje središnje prometnice, to bi trebala biti prva konkretna aktivnost u oživljavanju ovog nekadašnjeg pakračkog industrijskog diva koji bi ubuduće trebao nositi naziv Gospodarska zona „Pakrac 1“ i kojom će upravljati Lokalna razvoja agencija Poduzetnički centar Pakrac. 

gospodarska zona Pakrac 1 1

 Natječaj koji je početkom godine raspisao Grad Pakrac za sedam parcela ukupne površine 68.800 četvornih metara rezultirao je s devet ponuda za šest parcela pri čemu interesa nije bilo za najmanju, veličine 4090 četvornih metara. Unaprijed predviđenim sustavom bodovanja koji je svaku ponudu vrednovao kroz broj budućih zaposlenih radnika, visinu ulaganja, vrstu djelatnosti, ponuđenu cijenu (od jedne do pet kuna po četvornom metru) i visinu budućih plaća, odabrano je pet poduzetnika: tri s područja Pakraca: „Drvo promet“, „Šuma trans“, „Šume hala“ (dvije parcele) i dva s područja Lipika: „Drvo Jozipović“ i ponuda poduzetnika s iskustvom Denisa Medveda iz Brezina. Prve četiri se odnose na drvoprerađivačku industriju i u njima već postojeći poduzetnici, najviše poznati kroz izradu ogrjevnog drveta, odnosno ručno stolarije i namještaja, iskazuju namjeru da svoju dosadašnju djelatnost prošire na više oblike produktivnosti i finalizirane proizvodnje, dok peti iskazuje namjeru proizvodnje u metalnoj industriji, dijelove za automobile, čime se sada navodno bavi u Meksiku.

Potpisanim ugovorom poduzetnici su se obvezali uplatiti ponuđene otkupne iznose, od približno pet tisuća kuna pa do nešto više od 60.000 kuna ovisno o veličine parcele i opremljenosti (polu)srušenim objektima čime će Grad dobiti ukupno nešto više od 200.000 kuna što je, s obzirom na dosadašnja ulaganja, ali i motiv gradskih vlasti za oživljavanjem ovog prostora, najmanje bitan podatak i istovremeno vjerojatno najmanji problem ovim poduzetnicima. Ugovorom oni preuzimaju znatno ozbiljnije i skuplje obveze.

ruševina 2

Proizvodnja u roku dvije godine

U roku od šest mjeseci od potpisivanja ugovora svoje parcele su dužni očistiti od godinama izraslog šipražja, drveća i srodnih korova, kao i ukloniti ruševine ili njihove dijelove koji im ubuduće neće biti korisni i upotrebljivi. Već to je korak koji će za većinu iziskivati značajno veće financijsko ulaganje od početne otkupne cijene. U roku od dvije godine od potpisivanja ugovora dužni su na otkupljenom prostoru započeti gospodarsku djelatnost u obimu i vrsti predviđenom poslovnom ponudom na siječanjskom natječaju, pri čemu pet godina ne mogu parcelu ili neki njen dio prodavati, darivati ili na bilo koji drugi način otuđiti. Radi kontrole toga te zadržanog pravo prvokupa, Grad Pakrac to upisuje u sudske zemljišne knjige. No to nije jedino pravo kontrole koje je Grad zadržao prema novim (uvjetovanim) vlasnicima i njihovim poduzetničkim projektom. Kako je rekao Vladimir Gazić, direktor LRA PCP, upravitelja Zone, ali što je i u intervjuu za ovaj broj Lista potvrdila gradonačelnica Anamarija Blažević, nad poduzetnicima će se stalno provoditi nadzor u realizaciji projekata, kako dinamike tako i obima i sadržaja, s pravom jednostranog raskida kupoprodajnog ugovora i uz povrat otkupne cijene Grad parcelu može vratiti u svoje vlasništvo.

Dvorište nerealiziranih i propalih ideja

Osim s ovim objektivno zahtjevnim i sigurno ne jeftinim zadaćama, novi vlasnici parcela trebaju se u koštac uhvatiti i s jednim nematerijalnim problemom, a to je mišljenje da je unazad 20-tak godina ovaj prostor postao dvorište nerealiziranih i propalih poduzetničkih ideja. Zbog edukacije mlađih generacija i ispravljanja niza netočnih ili poluotočnih istina, priču o nestanku diva koji je izgradio Pakrac starog 110 godina (utemeljen 1892. godine) uvijek treba uvijek iznova ponavljati s ciljem „ne ponovilo se“.  

Proizvodnja u Drvnoj industriji “Papuk” uslijed financijskih poteškoća i nikada dovoljno obnovljenih proizvodnih potencijala, prestala je 2004. godine, a nakon pokretanja stečajnog postupka periodično su raspisivani natječaji za prodaju zemljišta. Tadašnja početna procijenjena vrijednost nekretnina prelazila je 20 milijuna kuna s tim da se tada „Papukovo“ industrijsko dvorište protezalo na oko 22 hektara. Manji dio tih nekretnina je u raznim kompenzacijskim i inim postupcima promijenio vlasnika, a samo industrijsko dvorište je obezvrijeđeno prodajom pokretnina, među koje je odlukom stečajnih tijela dospio i industrijski kolosijek već tada star više od pola stoljeća, koji je izvađen i prodan u staro željezo gdje su završile i dvije ogromne kranske industrijske dizalice, po principu „kuna za kilogram“. Naravno, svako novo oglašavanje prodaje stečajne imovine značilo je i manju početnu cijenu. No i prije prestanka proizvodnje u, na sve načine u ratu devastiranom, „Papuku“ su raspoložive nekretnine bile prevelike pa je primao u svoje prostore u različitim vremenima različite podstanare. Tako je već sredinom 90-tih godina u njemu počela rad mesarsko-ugostiteljska tvrtka „Vikom“ koja nakon par godina odlazi u stečaj. Uskoro u neiskorišteni dio upravne zgrade useljava i novoosnovani Poduzetnički centar Pakrac koji tamo ostaje do izgradnje vlastite zgrade 2008. godine te prima u kratkotrajni podnajam davno ugašeni pogon proizvodnje seljačkih tepiha koji pokreće HCK Pakrac. Bilo je i drugih podstanara, teško ih je zbog prolaznosti i zapamtiti. Jedan od njih je bila i odavno ugašena tvrtka za proizvodnju PVC stolarije „Polet“. Još poluživi „Papuk“ je na prijelazu stoljeća svoj bivši pogon „Jasen“, južno od glavnog ulaza, iznajmio ambicioznom projektu tvrtke „Staklo SLS“ koja je tržišnu utakmicu igrala nekoliko godina završivši također u stečaju.

staklo SLS

Poduzetnički hohštapleraj

Ratom opustošeni drvni kompleks s vječitim minusom na računu činila se kao idealna prilika brojnim domaćim i stranim poduzetnicima. Jednom prilikom krajem prošlog stoljeća tadašnji „Papukov“ direktor, prispio iz Pleternice, Tomica Lešković je izjavio da ima dojam da nekadašnjeg pakračkog drvoprerađivačkog diva u pokušaju brzog bogaćenja obilazi sav hrvatski poduzetnički hohštapleraj. Nemoguće je niti približno pobrojati sve one ideje i namjere koje su takvi poduzetnici nudili „Papuku“. No najdalje je otišla tvrtka koja se predstavljala kao „Tillo“ iz Austrije s razrađenim planovima proizvodnje u „Papuku“ višeslojnog parketa, iverice i još koječega. Priča je otišla toliko daleko da su krajem prošlog stoljeća na svečanoj sjednici Gradskog vijeća u vijećnici tadašnji gradonačelnik Damir Špančić i njihov predstavnik ručno prepilili granu breze ukrašenu hrvatskim i austrijskim obilježjima te je kao suvenir međusobno podijelili označivši početak suradnje i nove ere za „Papuk“. Priča je nakon toga neobjašnjivo utihnula i nestala kao i mnoge druge najave. „Papuk“ je otišao u bespuće stečaja u kojem je kroz osam godina prodajom i krađom pokretnina, odnosno i vremenskim propadanjem nekretnina, s početnih 22 milijuna kuna vrijednost pala na nešto više od četiri. Stečajni postupak urodio je konačno plodom, bar se tako činilo, u ljeto 2012. godine kada se pojavila tvrtka “Ferdinand”, slovenskog porijekla kapitala, sa sjedištem u Dragi Bašćanskoj na otoku Krku, koja je na 14. natječaju za Papukove nekretnine platila 4,5 milijuna kuna, što je uz spomenutu rasprodaju pokretnina, nakon podmirenja troškova stečajnog postupka i nekih drugih dugovanja „Papuka“, omogućilo da njegovi bivši zaposlenici, njih oko 160 koji su imali između jednu i 14 neisplaćenih plaća, naplate svoja ukupna potraživanja od 10 do 15 posto. Kako tko.

Novi vlasnici Papuka najavili su investicije u proizvodnju parenih bukovih ploča, peleta, električne energije i izgradnju moderne pilane. Početak radova na čišćenju ruševnih objekata najavljeni su do kraja godine, a završetak investicije za 15 do 18 mjeseci.

bivša stolarija

Direktor Ferdinanda Ivan Nemec je najavio da će nova tvornica godišnje prerađivati 50 tisuća prostornih metara oblovine od kojih bi se proizvelo 9 tisuća kubika uzdužno lijepljenih ploča i 35 tisuća tona peleta, a u sastavu tvornice trebalo je izgraditi i energanu na biomasu. Vrijednost investicije je iskazana u veličini od oko 150 milijuna kuna. Ubrzo nakon kupnje, “Ferdinand” je doista zaposlio nekoliko ljudi koji su počeli čistiti ruševine, ponajviše ciglu koja je odvožena iz kruga, ali na tome je i ostalo. Četiri godine kasnije, ruševine bivšeg pakračkog industrijskog ponosa bile su u stanju znatno gorem nego kada su promijenile vlasnika, a potencijalni pompozno najavljeni investitor je postao nedostupan. No ne i njegova imovina.

Novi stečaj stečajne imovine

U rujnu 2016. godine Grad Pakrac kupio je u tom prostoru (sjeveroistočni ugao) parcelu veličine 18.500 četvornih metara (bivši metalni kompleks), ali ne od „Ferdinanda“ nego od zagrebačke tvrtke „Ekonerg holding“ koja je vlasništvo tog dijela dobila temeljom fiducije (zaloga) kao osiguranje za plaćanje tražbine koja očigledno nije podmirena. Definitivna potvrda da „Ferdinand“ nikada ništa neće graditi niti proizvoditi u Pakracu je stigla dva mjeseca poslije kada FINA po službenoj dužnosti, radi blokade računa u iznosu od 1,9 milijuna kuna, pokreće stečajni postupak, pri čemu je sud utvrdio iduće godine ukupan dug u iznosu nešto većem od 5,6 milijuna kuna.

Grad Pakrac je u srpnju 2018. na trećem natječaju u stečaju „Ferdinanda“ za 1,3 milijuna kuna kupio 103 tisuće četvornih metara bivšeg Papukovog dvorišta. Nakon niza pripremnih radnji gdje je najzahtjevnija bila nova parcelacija, ovih dana 68,8 tisuća napokon dobiva novog vlasnika.

Četiri tvrtke rade

No to nisu sve radnje u pokušaju oživljavanja Papukovog industrijskog dvorišta. U jeku „protrčavanja” poduzetničkih inicijativa kroz ovaj prostor, početkom ovog stoljeća, dio dvorišta je otkupila i tvrtka Mont-metal koja se bavi obradom metala i, koliko nam je poznato, jedini je preživjeli poduzetnički pokušaj iz tog doba i bivšeg „Papukovog“ dvorišta pa time koliko toliko umanjuje značaj poduzetničke ukletosti tog prostora. Oživljavanju industrijske proizvodnje na tom prostoru posljednjih godina doprinijeli su i poduzetnici koji su se kao podstanari bavili grubom obradom drvenih trupaca, a koji u najvećem dijelu sada postaju vlasnici prostora koji su koristili prošle dvije ili tri godine. Pored toga, početkom 2020. godine Bravarski obrt Ive Grgića i tvrtka T-M projekt u vlasništvu Zdenke Vukoje su postali prvi stanovnici bivše upravne zgrade uselivši u njeno prizemlje. Približno u isto vrijeme zagrebački poduzetnik vlasnik tvrtke RSA Instalacije iznajmljuje djelomično obnovljeni prostor koji je do stečaja koristila tvrtka Staklo SLS, s namjerom da u njega preseli svoju proizvodnju sistemskih rješenja za telekomunikacije i svjetlovodne tehnike, pojednostavljeno proizvodnje optičkih kablova. Ta četiri živuća projekta, uz ovih pet novih prispjelih na siječanjskom natječaju, trebali bi uskoro postati nova industrijska snaga Pakraca u kojoj bi uz sadašnjih nešto više od 400 zaposlenih u staroj (sjevernijoj) poduzetničkoj zoni bilo ukupno zaposleno oko 550 radnika ili točno polovine od broja koje je u DI „Papuku“ zatekao početak rata. Trideset godina poslije ne zvuči bajno, ali ohrabruje i stoga bi svi trebali navijati da ove poduzetničke ideje uspiju. Svima je jasno da ova nova i parcelizirana drvna industrija još dugo neće proizvesti stolce u kojima će se sjediti ponovo na dvoru britanske kraljice, kao što je to bio slučaj s „Papukovim“, ali će biti veliki pomak i sofisticiraniji proizvod od ispiljene i procijepljene cjepanice koja je sada najčešći proizvod naše drvne industrije.   

ogrijevno drvo objekt

Ni Grad nije bez obveza

Prodajom zemljišta poduzetnicima Grad nije ostao bez obveza prema njima i skinuo sav svoj teret i odgovornost. Ono najvažnije je da su uspjeli s borbom sa HEP-om za priznavanje prava na takozvanu angažiranu električnu energiju koju je nekada imao na istom prostoru zakupljen „Papuk“. Vrijednost nije mala, riječ je o oko 2,3 milijuna kuna koje bi, da nije bilo ovog uspjeha kod HEP-a, trebao platiti ili Grad ili novi stanari ovog prostora. Koliko je upotrebljiva  nekadašnja „Papukova“ vodovodna i kanalizacijska mreža pouzdano nitko ne zna, ali se pretpostavlja da će u prvu ruku biti moguća improvizacija. U zoni, da bi izgledala bar kao ona u sjevernom susjedstvu, pokrenuta prije 15-tak godina, neophodno je još niz infrastrukture kao nogostupi, rasvjeta i slično. U gradskim vlastima se uzdaju u subvencije koje za takve namjere trebaju doći iz domaćih i fondova Europske unije, prvenstveno kroz sanacijski korona program nazvan RECT-EU, koji bi poduzetnicima u Hrvatskoj za ovakve programe na raspolaganje stavio oko 200 milijuna kuna.

Pokretanje poduzetničke zone nije brzi vlak. Znamo to iz one toliko spominjane sjevernije gdje su godine trebale proći prije nego što je iz nje izašao prvi proizvod. No vlak koji s polazne stanice ma bilo kojom brzinom nikada ne krene, nikada neće niti stići na svoj cilj. Dokaz tome je ovih 17 godina koliko je prošlo otkad je ugašen posljednji stroj u „Papuku“ i otkad na tom prostoru caruje tišina u kojoj je raslo nikome potrebno raslinje. Buka nastala stalnim pitanjima svih ovih godina „što je s Papukom“ i „kad će Papuk“ valjda će se sada napokon s poluslužbenih i službenih mjesta preseliti tamo gdje je najpoželjnija – na gradilišta budućih proizvodnih pogona.

pcp-podupire-poduzetnike

INOVACIJA S PAKRAČKIM POTPISOM “Detas” razvija Pametne pješačke prijelaze

Razvijanje prometne infrastrukture lakmus je papir svake iole razvijene sredine, a koraku u budućnost na tom polju odnedavno doprinosi i tvrtka Detas iz Pakraca s najnovijim trendovima LED rasvjete. Iz njihovih redova proizlazi inovativni koncept „Pametni i sigurni pješački prijelazi (APL)“, osmišljen u suradnji ove tvrtke, smještene na južnom izlazu iz grada, s matičnom kućom Detas SpA Italija iz Brescie.

 O čemu se zapravo radi?

Tvrtka Detas je početkom 2020. godine započela kampanju za sigurne pješake. U današnje vrijeme je velika mobilnost na prometnicama, čime se povećava i mogućnost nezgoda. Takvi razlozi uvjetovali su traganje za efikasnim rješenjima i što bolju sigurnost sudionika u prometu. Kako bi bio siguran, pješački prijelaz mora biti pravilno signaliziran i osvijetljen te na to upozoriti vozača iz sigurne udaljenosti.

Upravo u tom elementu osvjetljenja te implementacijom svog proizvoda, svoju priliku prepoznala je ekipa iz pakračkog Detasa ponudivši tržištu koncept pametnog pješačkog prijelaza.

Potvrdila nam je to Jelena Bartoš, predstavnica za marketing društva Detas.

„Koncept osvjetljenja i signalizacije, koji zovemo APL razvijen je u Detas SpA Italija, a brand i kampanja „Pametni i sigurni pješački prijelazi“ osmišljen je s našim Detas prodajnim timom u Svetoj Nedelji. Proizvodnja svih komponenti rasvjete i signalizacije radi se u našoj tvornici u Pakracu“, kazala nam prilikom kratkog razgovora ova Slavonka, studentica posljednje godine ekonomije i menadžmenta u Zagrebu, kćerka poznatog gospodarstvenika iz Pakraca Zdravka Bartoša.

APL

Oni danas tržištu nude tri vrste APL signalizacije: Klasik, Smart i Solar. Ova prva je jednostavna i radi se o nadogradnji starih instalacija i modernizaciji postojećeg osvjetljenja i signalizacije. Smart predstavlja evoluciju osvjetljenja prijelaza kako bi bili interaktivniji i sigurniji. Npr. kad pješak prelazi cestu sustav se, između ostalog, uključuje pritiskom na tipku ili pomoću senzora te regulira razinu osvjetljenja od 40 do 100 posto. Solarni je nastao iz potrebe da se osigura signalizacija i osvjetljenje čak i onih pješačkih prijelaza koji se nalaze na mjestima gdje nema instalirane niskonaponske mreže.

Screenshot 2021 02 23 12

Pametni i sigurni pješački prijelazi, naglašava ovdje Bartoš, su razvijeni prema najnovijim europskim normama sve s ciljem da višestrano i poboljšano osvjetljenje pješačkog prijelaza promijeni percepciju vozača prema pješacima.

Takva rješenja su odmah prepoznali neki gradovi u Hrvatskoj i požurili s njihovom primjenom uz vrlo pozitivan „feedback“ građana. Do same primjene u praksi na hrvatskim prometnicama došli su putem javnog natječaja, najprije onog zagrebačkog ŽUC-a…

„ŽUC je objavio natječaj za osvjetljavanje pješačkih prijelaza. Mi smo se prijavili s našim APL konceptom koji je prepoznat i ukazano nam je povjerenje. Danas već možete vidjeti ovakve prijelaze instalirane na prometnicama u Sv. Nedelji, Kloštar Ivaniću, Stupniku, Dubravi, Zaprešiću… Također, Detas se na isti način probio i u Trogir putem natječaja za projekt ”I tebe se pita!” te ga također osvojio i to odabirom građana. Isto tako, postavljanje prijelaza je u planu ili izvođenju u mnogim općinama i gradovima širom Hrvatske“, zadovoljna je razvojem situacije Jelena.

trogir po mrakuu 2048x1083

Sama izvedba projekta APL Pametnog i sigurnog pješačkog prijelaza, od zaključenja ugovora do preuzimanja izgrađenog sustava, traje u prosjeku od 3 do 5 mjeseci, ovisno o vrsti, organizaciji izgradnje i o vremenskim uvjetima. Cijenu sustava definira širina i klasa prometnice te oprema koju želimo instalirati, a trošak izgradnje se kreće od 80.000 do 130.000 kuna, ovisno o odabranom modelu“, izvijestila je i dodala da je pakračka tvrtka, u suradnji s partnerima, u stanju odradit projekt u cjelini.

Tvrtka Detas je u Pakacu, kao tvrtka kćer one iz Brescie, s radom započela u studenom 2017. godine kad je otvoren novi proizvodni pogon LED rasvjete i signalizacije. Danas ova tvrtka zapošljava 18 ljudi, a usvajanjem aktualnog programa „Pametnih pješačkih prijelaza“ uvjereni smo da će i ta brojka uskoro početi rasti.

hala izvana Medium 1 1024x686
pcp-podupire-poduzetnike

Održana radionica s udrugom slijepih Pakrac-Lipik i Daruvar

5.2.2021. godine u vijećnici grada Daruvara održana je radionica na temu Društveno poduzetništvo. Na radionici su sudjelovali članovi udruge slijepih Pakrac-Lipik i Daruvar. Ćlanovima udruge kroz prezentaciju približil su se osnove Društvenog poduzetništva. Kao primjeri dobre prakse pokazana su iskustva “Sapune s točkicama” i “Hedona čokolade”. Članovi udruga iznjeli su problematiku zaposlenja osoba s invaliditetom posebno slijepim i slabovidnim osobama u Hrvatskoj. Kroz razgovor zaključilo se je da se u većim gradovima mogućnost zaposlenja puno veće dok u ruralnim sredinama je svedena na minimum. Zaključak svih prisutnih je da lokalne samouprave uz pomoć financiranja kroz kroz Eu projekte bi trebale otovoriti mogućnost zaposlenja slabovidnim osobama. Na radionici su podjeljene knjižice izrađene na Brailleevom pismu s temom osnove Društvenog poduzetništva.

pcp-podupire-poduzetnike

DRAŽEN IVANOVIĆ-KALE, PAKRAČKI UGOSTITELJ: Lockdown će proći, ali će ostati problem malog broja stanovnika

Kako žive pakrački ugostitelji u vrijeme kada su im lokali zatvoreni već dva mjeseca, pitali smo Dražena Ivanovića Kaleta, stažem jednog od starijih pakračkih ugostitelja, ujedno i predsjednika njihovog ceha pri Udruženju obrtnika Pakraca i Lipika. On nam je bio interesantan sugovornik, jer osim zatvorenog objekta, kao posljedica epidemioloških mjera, ima lokal u glavnoj pakračkoj ulici koja je već više od pola godine gradilište.

Pakrački ugostitelji, kao i u ostatku Hrvatske ne rade već skoro dva mjeseca. Kako živite za to vrijeme?
Snalazi se kako tko može. Osobno se puno ne zamaram, jer što više o tome mislim bude mi gore. Svjestan sam da sam ne mogu ništa promijeniti niti utjecati. Pokriješ se po ušima i šutiš.
A od čega žive ugostitelji?
Postoji ta pomoć države koja je najvažnija u dijelu u kojem zaposlenici kod ugostitelja dobivaju plaću, ali i za nas nositelje obrta. Ona je svima ista, 4000 kuna neto što je za oko 750 kuna više od minimalca. Sada se govori da će pomoći platiti struju, najam. Ja imam dvoje zaposlenika, pri čemu jedna zaposlenica ne ostvaruje pravo na naknadu, ali joj ja isplaćujem plaću iz svojih novaca. Vjerujem da to neće trajati dovijeka. Uglavnom, u tim mjerama se okrećemo Europi i pri tom zanemarujemo s kojim novcima barata Europa, s kojim mi. Kolika je gustoća naseljenosti kod nas, a kolika kod njih i slično. Na to nitko ne gleda. Ako gledamo naše male sredine, poput Pakraca, ili nedavno stradale Petrinje, u takvim krajevima je korona ekonomski prisutna već 15 godina i nama su prisutniji drugi problemi od virusa. Nije to samo specifično za ugostiteljstvo. Nedostatak stanovništva pogađa cijelo gospodarstvo.
Da li vam je poznat slučaj da je netko od konobara u Pakracu jesenas obolio od korone?

Pakrački ugostitelji bez zaraze

Koliko mi je poznato, ne. Ako su kafići mjesto širenja zaraze, onda je logika da je najugroženije osoblje koje dnevno u njima boravi osam sati i koje tijekom posluživanja dođe u epidemiološki kontakt sa svakim gostom. Ne kažem da to isto vrijedi za velike gradove poput Zagreba i drugih, no u Pakracu, bar koliko je meni poznato, nije bio zaražen nitko od ugostiteljskog osoblja. Mjere se donose na razini Hrvatske pa onda stradamo i mi. Naravno da svatko pri tom misli da je upravo on najviše pogođen. No činjenica je, da je po pitanju prihoda, najpogođenije čisto ugostiteljstvo. Restorani i slični lokali su se mogli prilagoditi dostavom hrane ili na neki drugi način zaobići, umanjiti lockdown. Mi u kafiću ne. Netko će reći postoji i varijanta coffee to go (kava za van) i ona možda funkcionira u Zagrebu i većim mjestima. No kako ću ja u Pakracu prodati toliko kava za van da pokrijem sve troškove. Taj način prodaje je otišao na mjesta gdje je to moguće raditi usput, kao što su benzinske pumpe i kiosci, i nitko se ne zamara time što na većini tih mjesta nema uvjeta za to. Nama u ugostiteljstvu broje wc školjke, pisoare, broj zaposlenih, sanitarne knjižice, kvadraturu lokala, terase i svašta drugo, a sada se kava može skuhati na benzinskoj pumpi ili kiosku. Naravno da me to smeta, ali što više o tome razmišljam biva mi gore.
Kada su vas zatvorili početkom prosinca vjerojatno ste imali na zalihi i robe. Što se događa s tom robom?
Ja uvijek imam robe na zalihi i ona sada stoji. Čuo sam da su neki vraćali robu dobavljačima. Ja nisam, jer sam mišljenja da svatko mora odgovarati za svoje poslovanje i nitko me nije prisiljavao da punim skladište. Većina robe ima rok valjanosti šest mjeseci ili godinu dana. Nadam se da lockdown neće toliko trajati, a jedna od njegovih loših strana je to što nitko nije rekao koliko će trajati. Svima bi nam bilo lakše da je netko rekao do kada. Jednako tako nam je i problem što su nas zatvorili u roku dva dana, bez da su nam ostavili vremena da se pripremimo za to. Sada to ostavlja prostora za polu informacije koje nisu pouzdane.
Koliko ugostitelji u Pakracu mogu još trpjeti tu zaključanost?
Zavisi. Mi sada nemamo neke troškove. Plaće zaposlenika je riješila država, doprinosa nema. Ostale su nam razne naknade poput one za ZAMP, TV pretplata, slivne vode, najamnina kod onih koji nisu u svom prostoru, što je u jednu ruku i opravdano, jer iako su lokali zatvoreni, oni su u tom prostoru i ne može ga koristiti netko drugi. Grad nas je oslobodio lani jednog dijela obveza kao što je komunalna naknada i najam javnih prostora.
Znači plaćate ZAMP iako glazbu ne slušate i plaćate TV pretplatu iako televiziju ne gledate?

Plaćamo glazbu koju ne slušamo i televiziju koju ne gledamo

Da, sve to plaćamo. Nisu to neke velike stavke, obično pojedinačno od 80 do 150 kuna mjesečno. No svejedno se nakupi jer su brojne, a osim toga glupo je plaćati uslugu koju ne konzumiraš, ne zato što nećeš, nego zato jer ti je netko drugi (država) to onemogućio. Meni bi to bilo isto kao kada bi ja stalnim gostima prije zatvaranja, nastavio naplaćivati kavu koju nisu popili jer sam zatvoren. Ljudi kažu: ti dobiješ četiri tisuće kuna od države. No ja da sam htio imati mjesečno 4000 kuna ne bih otišao prije 10 godina u obrtnike. Bio bih negdje portir ili nešto slično i sada ne bih imao problema s lockdownom, kao i svi ostali.
Naravno, postavlja se pitanje ujutro na što sada potrošiti dan. Ja sam u Hrvatskoj gorskoj službi spašavanja pa smo išli pomoći na Baniju. Igrom slučaja sam sa suprugom jesenas kupio kuću pa sam tamo imao posla, i tako prođe vrijeme.


Jedna od polu informacija o kojima ste govorili, je da će vas otvoriti polovinom ožujka. Koliko vam treba vremena da nakon više mjeseci zatvorenosti ponovo počnete raditi?
Spremam se okrečiti lokal, osvježiti zidove, obaviti neke sitnije popravke i preinake i za to će mi trebati desetak dana. Aparati poput rashladnih uređaja, kafe aparata, ledomata, bojlera i slično, dva mjesece ne rade. Dok nas otvore bit će to i više od tri mjeseca. Naravno da kada takvi aparati budu neupaljeni tri mjeseca je sve moguće i sve će trebati dovesti u red. Zato nam je značajno da znamo na vrijeme kada će nas otvoriti, mada se to sve može odraditi za dva ili tri dana.
Vi ste imali proljetos dvomjesečni lockdown, pa opet u prosincu. Između toga, ispred vašeg lokala je bilo gradilište. Je li i to utjecalo na pad prometa?

Gradilište nije smanjilo promet

Iskreno ne, i to me začudilo. Bojao sam se tih bagera ispred lokala, ali su ljudi to u relativno kratkom roku doveli pristojno u red da je građanima lokal bio dostupan pješice. Traje to već više od pola godine, ali su i radovi, posebno oni koji više nisu vidljivi na infrastrukturi, bili veliki. Sada je to već manje više opločeno. Ostali su u ovom mom dijelu ulice još oni završni radovi na postavljanju kandelabera, zelenila, klupa, što će još malo potrajati, ali ne smetaju ozbiljnije radu lokala. Veći problem je što mi, nitko u ulici, još ne znamo kako će biti organizirano korištenje prostora kada sve bude gotovo. Bar ja ne znam i nisam od nikoga drugog čuo da zna. Znamo zašto šetnica služi i kako se njeno korištenje organizira bez upotrebe automobila i slično. No nije nam poznato, a ima nas četvero ugostitelja, kako ćemo moći organizirati rad na terasi, koje veličine, u sredini ulice ili uz lokal? Nitko iz Grada nam još ništa nije rekao kakve ćemo moći tende postaviti, jednake ili svatko svoje, kao i ostalu opremu za terasu poput stolova i stolica, suncobrana, vizualno identične ili šarene? Kod toga je problem i što veliki dio šetnice zauzima prostor namijenjen zelenilu, po meni i pregusto postavljen, ali i kandelaberi koji idu cik-cak što umanjuje praktičnost upotrebe šetnice u komercijalne svrhe i druge sadržaje.
Želite li terasu na šetnici ispred lokala?
Mislim da je svakom ugostitelju u interesu terasa na šetnici. Ja sam tendu za terasu kupio još prije godinu dana i nadam se da ću je moći iskoristiti. Kupio sam je između ostalog i zbog gradskih poticaja za ulaganje i svaka im čast na tom programu.
Hoće li biti problem snabdijevanje u uvjetima šetnice?
Mislim da neće. Dobro poznajem ovu ulicu i mislim da svaki lokal ima neku mogućnost snabdijevanja sa zadnje strane, ili se nalaze na samom njenom početku, odnosno kraju. Pored toga, osim jedne trgovine mješovitom robom, nisu to radnje koje zahtijevaju neko veliko snabdijevanje na dnevnoj razini, iako ne bi imali ništa protiv da se po tom pitanju moramo pomučiti jer bi to značio i veći promet.
Šetnica vam je prilika da dobijete novu klijentelu. Ljudi će valjda šetati pa će netko doći i na kavu. S druge strane, izgubili ste parkiralište, dakle klijentelu među vozačima?
I jedno i drugo je točno. Kod prve konstatacije, problem je općenito mali broj ljudi pa time nije niti puno potencijalnih šetača. Kod druge, naše ponašanje. Ja sam prvi među onima koji u Pakracu automobil moraju parkirati, ako ne baš pred vratima lokala u koji idem, bar niti puno dalje. Čim dođemo u Zagreb ili neki drugi veći grad, tu naviku nemamo. Bez problema pješačimo i po dva kilometra. Sada smo glavnu gradsku ulicu pretvorili u korzo, oazu bez automobila. Pored toga izgubili smo i podosta parkirnih mjesta i morat ćemo mijenjati tu naviku u korist bar malo više pješačenja. Inače niti do sada nismo imali dovoljno kvalitetno riješen sustav parkiranja. Automobila ima dovoljno, skoro svaka obitelj bar po jedan, no nema adekvatnog parkirališta.
U Pakracu u ovom trenutku, a tako je već godinama, ima oko 25 različitih ugostiteljskih objekata. Je li to puno?

U Pakracu previše ugostitelja

Jako puno, za ovaj broj stanovnika i njihovu platežnu moć i znatno previše. Kod restorana, pizzerija i sličnih objekata koji nude hranu je to još u redu. Postojeći su se profilirali, imaju dobru ponudu i rade dobro. Tako je već godinama i novi se ne otvaraju iz razloga što je njihovo otvaranje skuplje, zahtjevnije kako u pogledu opremanja tako i kasnijeg rada. Oni su izgradili brend. Problem su klasični ugostiteljski objekti, bez hrane. Nekolicina nas je tu već godinama, dijelom u svojim objektima, i mi imamo manje-više svoju stalnu klijentelu. U drugom dijelu stalno se mijenjaju nositelji obrta, jedni dolaze, drugi odlaze, sele se iz objekta u objekt. Neki pokušavaju iznova na posve novim lokacijama.
Zašto je to tako?
Ljudi se polakome na dvije vrste novaca. Misle da je lako biti ugostitelj i da svatko može u toj branši ostvariti brzu zaradu. Drugi izvor su državni novci. Pozdravljam ideju da se država bori protiv nezaposlenosti novčanom potporom sa Zavoda za zapošljavanje. No u tome bi trebalo biti neke selekcije, a ne financirati baš svaku poduzetničku ideju, posebno ne za otvaranje kafića i trgovina kakvih već imamo. U Pakracu novaca za potrošnju u ugostiteljstvu ima koliko ima i otvaranje novog kafića ne znači da će u njega doći neki novi novci. Preraspodijelit će se postojeći, što znači da bi umjesto dosadašnjih nezaposlenih mogli na burzu rada doći oni koji rade već godinama. No praksa pokazuje da se to ne događa. Obično nakon godinu dana, kada se potroše poticaji, otvoreni lokal novog ugostitelja se zatvara bez ikakvih obveza prema državi i ikome.
Drugi razlog stalnog pojavljivanja novih ugostitelja je u činjenici da danas s jako malo novaca možeš otvoriti ugostiteljski obrt. Kada sam prije 21 godinu, tada u tuđoj tvrtci, pokretao kafić mi smo morali sve kupiti: namještaj, frižidere, kafe aparat, čaše, šalice, tace…. Danas novootvorenom lokalu proizvođači kave na ugovore dodjeljuju kafe aparat i šalice, proizvođači piva i sokova frižidere, točionike, prateće čaše, otvarače, tace, konobarske pregače, pepeljare, reklamnu rasvjetu… Naravno da i to motivira ljude, uz one novčane poticaje sa Zavoda, da se upuštaju u ovakve poduzetničke inicijative koje ne zahtijevaju nikakav ili vrlo mali rizik ulaganja vlastitih novaca i za 12 mjeseci, ako ne ide ili mu se ne sviđa, zatvara bez ikakvih obveza prema bilo kome.
Kažete da ima previše ugostiteljskih radnji. Kakav je odnos među njihovim vlasnicima, konkurentski ili suradnički?
Malo je to specifično. Ja sam igrom slučaja predsjednik lokalnog ceha ugostitelja Pakraca i Lipika jer za mene je to sve jedno područje s istim problemima, i na početku mandata sam probao organizirati sastanke da razgovaramo o zajedničkim problemima računajući da je 25 ljudi sposobnije od jednog. No, nije se pokazalo učinkovitim. Kao da postoji nekog jala. Onaj ne voli onog, onaj treći četvrtog ili drugog. I tako u krug, kao da ljudi miješaju osobna prijateljstva i posao. I stoga ništa od dogovora ili zajedničkog nastupa prema nekom jedinstvenom cilju.
Znači li to da ne postoji varijanta – ajmo svi poskupiti kavu za kunu, pivo za dvije i slično?
Ne. Probali smo, ali nije išlo. Vidite to i iz uličnih natpisa ispred lokala tipa „kava + Cedevita 5 kuna“ i slično. Većinom to rade novi ugostitelji koji na taj način pokušavaju privući novu klijentelu. No to nije dugog vijeka. Već sam govorio da svaki duže otvoreni lokal ima svoju stalnu klijentelu i oni nisu skloni zbog takvih sitnih štosova mijenjati navike. Ono što je problem sada u ugostiteljstvu, u odnosu na razdoblje od prije 10 ili 12 godina, je odnos nabavne i prodajne cijene. Nekada si ono što si kupio po tri kune, u ugostiteljstvu prodavao po devet. Danas ono što kupiš za šest kuna sretan si ako prodaješ po 12, a s obzirom na troškove i ostale obveze u ugostiteljstvu, realno je da je prodajna ugostiteljska cijena tri puta veća od nabavne.
Osim kafića u lockdownu je zatvoreno puno toga, primjerice škole, što znači da više nema svakog radnog dana u Pakracu oko 350 srednjoškolaca izvana. Osjećalo li se to na prometu dok ste radili?

Mi smo svoje festove zatvorili, drugi nisu

Ja ne, jer u onoj raspodjeli stalnih gostiju srednjoškolci nisu bili moja klijentela niti sam ja išta poduzimao, poput glazbe, partija, radnog vremena, da ih privučem. Ono što sam osjetio je lanjski nedostatak najpopularnijih pakračkih manifestacija poput Multipaka ili Slavonskog banovca, odnosno Grahfesta. S tih manifestacija sam imao goste, i ne samo ja, i jako mi je žao što lani nisu održane, ne toliko zbog financijskog prometa nego općenito zbog događanja u gradu. Tim više jer su one jako dobro prezentirale grad i u širem okruženju, i iz njega dovodili goste. Mi obrtnici smo organizirali dolazak naših kolega iz cijele Hrvatske i svi su oni vrlo rado tih dana dolazili u Pakrac. Smeta me i činjenica da smo se mi u Pakracu jako malo opirali njihovom neodržavanju jer su u isto vrijeme, u vrijeme epidemioloških mjera, drugi gradovi i u našoj županiji održavali svoje festove kao da je sve normalno. Nadam se da će proći i ovo i da ćemo u uvjetima otvorenih ugostiteljskih lokala održati te manifestacije bar na razini koju smo imali prije lanjskog preskakanja.
Veselim se i gradskom korzu za koji mislim da smo trebali imati još prije 15 ili 20 godina i koji je u nekim varijantama, prije mog rođenja, već postojao u Pakracu, samo u drugačijoj izvedbi. Kada sam još na početku svoje ugostiteljske prakse o tome razgovarao sa svojim gostima uvijek se govorilo „što će nam korzo kad nema ljudi da po njemu šeću“, pa što će nam ovo, što će nam ono kada nema ljudi. Naravno ako ne bude ništa, ili pak premalo sadržaja koje grad čine gradom, neće biti niti ljudi, odnosno bit će nas sve manje. I zato se zalažem da se priča o građanima i gradu okrene: ako bude sadržaja bit će i ljudi. Šteta da neke aktivnosti nisu pokrenute ranije, iako shvaćam da onda možda nije bilo novaca, bar ne iz Europske unije, ili su bili neki drugi prioriteti.

pcp-podupire-poduzetnike

ŽELJKO LIPUŠIĆ U mojoj tvrtki “Panonia Camperi” polovne kombije pretvaram u vrhunske kampere

„Nakon što sam polovno vozilo T-coma, kupljeno preko oglasnika, preuredio u kamper te ga ubrzo zatim prodao u inozemstvo činilo mi se zgodnim to ponoviti. Uz to, učinilo mi se i privlačnim, nakon godina rada u raznim servisima, raditi malo za sebe i biti svoj gazda“, priča nam Željko Lipušić, vlasnik mlade tvrtke Panonia Camper iz Pakraca, specijalizirane za preradu vozila, smještene na gradskoj periferiji u prostoru pakračkog inkubatora.
Pakračanima i Lipičanima Željko je poznat kao vrhunski stručnjak iz majstorskih radionica lokalnih auto-servisera. Ovaj inženjer elektrotehnike u početku je radio kod brata Marija u privatnom servisu, nešto kratko u Stragatransu na poslovima servisera, potom osam godina kao voditelj Opelovog servisa u Kutini. Posljednjih godina kruh je zarađivao u Trim projektu, najmlađem pakračkom auto-servisu.


„Zasitio sam se stranaka i ljudi. Svi oni koji rade s ljudima znaju o čemu pričam. Danas radim sam, bez presinga i imam mir“, odgovara Željko na pitanje žali li na bilo koji način što je zajamčena prava koje je imao kao zaposlenik, zamijenio nečim pomalo riskantnim. „Niti malo. Na kraju krajeva, donio sam odluku koja je dugo sazrijevala i zahvalan sam pritom svojoj obitelji i prijateljima na podršci i pomoći kad je najviše trebala. Prvi kombi sam preuređivao kod kuće gotovo godinu i pol dana, a prodao sam ga brzo, nakon čega su počeli stizati novi konkretni upiti, pa i prednarudžbe koje nažalost nisam mogao tada preuzeti. Bio je to signal da treba ući u potencijalni rizik pa sam iskoristio mogućnost samozapošljavanja uz 70 tisuća kuna potpore za koje sam kupio nužne strojeve. I eto nas danas ovdje.“

Jedini u HR radim male kampere
Vjeruje da je zakoračio u dobru vodu, pogotovo stoga što u Hrvatskoj ne postoji nitko sličan, osim jedne tvrtke na istoku Slavonije koja takav posao radi na kamionima i autobusima. Nitko, međutim, ne uređuje tzv. male kampere koje većinom čine vozila do 5,5 metara dužine.


Pri dolasku na ovaj razgovor, ispred ulaza u radionicu dočekao nas je jedan upravo takav, svježe lakirani VW transporter T5 bez šajbi, s kompletno izrezanim krovom spremnim za montažu podiznog montažnog krova te bočnim rupama za nova, zatamnjena stakla koja trebaju pristići iz Engleske. To je samo djelić onog što će polovni „fauveov“ transporter star 8 godina pretvoriti u mali moderni kamper, pogodan za krstarenje Europom onih koji preferiraju taj, pomalo hipijevski način života.
„Kombi tih godina i neke normalne potrošenosti (do 100 tisuća prijeđenih kilometara) stoji od 12 do 15 tisuća eura. Odmah ide na puni servis, stavljam nove gume, akumulator i sve ono ranije rečeno… Nakon kompletnog vanjskog slijedi uređivanje interijera. Dio opreme se kupuje, dok namještaj, instalacije i sve unutarnje oplate izrađujem sam. Izrezujem ih po mjeri formatnom pilom za pločaste materijale te ostalim pomagalima pomoću kojih, barem zasad, glumimo CNC stroj. Pravilnom namjenom svakog centimetra unutrašnjosti kamper će biti opremljen za boravak četiri plus četiri osobe istovremeno“, objašnjava proces preobrazbe teretnog vozila u kamper.


„Zgotovljen Panonia kamper ima u velikoj mjeri sve kao onaj tvornički. Osim pomičnog podiznog krova (košta 2700 eura u nabavi), ležaja na rasklapanje i kuhinje u njemu je stacionarno grijanje na benzin, rezervoari za pitku i sivu vodu, kemijski wc, kompresorski frižider od 50 l na 12V (košta oko 700 eura), vanjsku tendu (500 eura), rasvjetu, punjače, pretvarače za 220 V, pripremu za TV, navigaciju i sl. Moguće je prema želji ugraditi i pomične ili fiksne solarne panele“, navodi Željko.
Navedene cijene samo su primjer kako je sva nabrojana oprema otprilike dvostruko skuplja nego standardna za kućanstvo. Lipušićeva zarada u ovakvom projektu uglavnom su „ruke“. Cijena kompletno uređenog Panonia Campera je oko 30 tisuća eura. Cifra je to bliskija njemačkom nego hrvatskom novčaniku pa ih Željko zato i prodaje upravo Nijemcima. Treba napomenuti da novac nikako nije prevelik, jer za ovakve primjerke imućni Europljani, sudeći prema tamošnjim oglasnicima, plaćaju i do 50 posto više.
Željko je do danas prodao tri takva kampera, a dva su u izradi. Dovoljno da vidi što radi dobro, a gdje su moguća poboljšanja u proizvodnom procesu.

Utrošak vremena „usko grlo“
Za opremanje i prenamjenu jednog kombija Željko utroši i do 800 radnih sati!
Pritom nije pretjerao, jer puno vremena odlazi na pripremu vozila pred fazu unutarnjeg uređenja i upravo je to ocijenio „uskim grlom“ aktualnog poslovanja. Vremenski gubitak pri „saniranju“ ograničava ga u proizvodnji pa se sljedeće pitanje samo nameće: zašto nekog ne zaposli? „Ne usudim se još. Trenutno, zbog svega što se događa sve i kasni. Kasne dijelovi koje nabavljam 80% izvana, pa onda kasnim ja s poslom, kasni isporuka, na kraju kasni i plaćanje. Jer njemački kupac ne plaća unaprijed. Sve dakle kasni, a radnik treba plaću. A i ja sam tu malo izbirljiv, jer želim radnika koji zna raditi, koji može brzo biti samostalan, a takvih je malo na burzi rada“, jasan je oko pitanja (ne)zapošljavanja.
Završen kombi, dakle, izvozi u Njemačku pri čemu ga je potrebno tamo atestirati i registrirati. Stoga i iz još pokojeg razloga Željko je ušao u kompaniju s jednim tamošnjim kolegom.

Skepsa spram Balkana
„Nijemci su skeptični kod većih uplata u Hrvatsku i da bi pojednostavio stvar odlučio sam ući u partnerstvo s jednim njemačkim poduzećem koje tamo prodaje moja vozila. Uplate i transakcije se vrše u Njemačkoj s tim da svi znaju da je proizvod Made in Croatia. No, taj moment uplate im je očito vrlo važan“, priča o tome kako početniku i one naočigled jednostavne stvari u trenu postanu komplicirane i zagorčaju život.
„Kad si novi, mukotrpno stječeš reference koje će te kasnije pogurati. Meni je već prvi prodani kombi tamo, poprilično otvorio vrata, jer sam se s kupcem toliko zbližio da me svako malo zivka za pojedine savjete, dorade i slično. Bio je i ovdje, zadovoljan je, a kako se kreće u društvu sličnih afiniteta, to je fina preporuka za dalje“. Da je Željkova budućnost vezana uglavnom za izvoz svjedoči i misao koja mu se zadnje vrijeme vrzma po glavi… „U perspektivi bi u kooperaciji s njemačkim partnerom valjalo raditi samo opremanje, na već kupljena, gotovo nova vozila. To bi bilo idealno, ali polako“.

Naručuju i Pakračani
Međutim, stvari se polako popravljaju i u vlastitom dvorištu. Osim „švaba“ Lipušićevi kamperi zanimaju pomalo i Hrvate. I to ne neke opasne parajlije, već naše Pakračane. „Trenutačno mi je na lageru jedan VW Crafter, najveća inačica kombija od 7 metara. Uređujem ga jednom lokalnom motocross entuzijastu i bit će svjetski. Upravo takvim, nešto većim modelima se planiram posvetiti u budućnosti, nude veću komociju pri opremanju, na kraju i veću zaradu. Osim njega imam i lokalni upit za izradu mini kampera s modularnim elementima koji bi služio i kao gradski auto. Sve bi bilo na klizačima i tako…izvedivo svakako!“.

Početniku nemoguće do kredita
Kao i svaki mikropoduzetnik i Željko nije pošteđen maćehinskog odnosa države prema onima od kojih treba živjeti. „U ovo sam uložio znatna privatna sredstva. Kako smatram da je ideja odlična i potencijalno plodna, podnio sam zahtjev za kredit kako bih se dodatno opremio i imao nužna obrtna sredstva. Međutim, zahtjevi i danas, bez odgovora, stoje u PBZ i HABOR-u. Očito je da u mene kao početnika nemaju povjerenja i da ih ne zanimam. Međutim, onda to treba reći pa ću osigurati kredit vlastitom imovinom, a ne šutjeti i čekati. Tako ću se ja, ali i mikropoduzetništvo općenito, vrlo teško razvijati. Trebao bih danas barem 50 tisuća eura slobodnih novaca za investiranje, pri čemu kasnija dobit nije upitna. Ovako sam osuđen stalno raditi po jedan kombi – jednog završiti, isporučiti, a onda drugog započet. Da me „poprate“ kakvim sredstvima, mogao bih nekoga zaposliti i tako ga skinuti toj istoj državi s leđa. Jer ideja je tu, tržište je tu, samo je problem ograničen obrtni kapital i smatram da banke moraju preuzeti više rizika ili nas država treba prepoznati pa garantirati za nas“, završava svoju, većinom poticajnu priču Pakračanin Željko Lipušić.
Ne treba naglašavati, čovjek je to zlatnih ruku, koji nije otišao u Europu znanjem zaraditi, već joj s pakračke periferije plasira proizvode za koje će se uskoro čekati u redu.
Panonia Camper – Made in Croatia.

pcp-podupire-poduzetnike

MARIO ŠTEFANAC IZ PREKOPAKRE Izrađujem noževe, proučavam čelike i usavršavam oštrenje

U svakom od nas postoji nekakav skriveni talent, vrijedan pažnje, ali je negdje duboko zakopan. Nedokučiv i toliko dalek, da će ga samo rijetki uspjeti osloboditi, pustiti da ispliva na površinu u obliku nadarenosti pred kojom će mnogi skinuti kapu.
Svoj je zasigurno oslobodio Mario Štefanac, skromni momak iz Prekopakre koji se u slobodno vrijeme bavi izradom noževa. Savršeno izglancane i do bola izvučene oštrice s umjetnički izvedenom drškom, upakirane u milimetarski prilagođenu kožnu futrolu doista iziskuju priznanje za izvedbu.
Noževe izrađuje u vlastitom dvorištu, u malenoj, namjenski opremljenoj radionici. Sebe naziva hobistom i kaže da najviše uživa u onom prljavijem poslu – brušenju i oštrenju raznih metalnih oštrica, škara, satara i sličnog. Izrada noževa došla je posljedično i, priznaje, potpuno ga zaokupila. Svemu je prethodilo proučavanje čelika, postupak njegove pripreme i oštrenja. Dogodilo se to prije otprilike pet godina kada je, kaže, sukladno svome interesu, počeo intenzivno proučavati digitalne sadržaje na tu temu i gledati video uratke majstora diljem svijeta. Nekoliko je godina proveo studirajući oštrenje, načine i metode rada, strojeve i usavršavao svoju tehniku oštrenja, i oštrio, oštrio, oštrio… U tome razdbolju nije niti pomišljao o izradi noževa.


„Prvi nož izradio sam prije četiri godine. Spontano. Uživam u njegovu procesu stvaranja. To je određena strast koja traži nadahnuće pa stoga i radim samo onda kada osjetim da imam elana i da se mogu izraziti. Ne robujem vremenu, ne funkcioniram u rokovima, već jednostavno kad osjetim potrebu odem u radionicu i tamo stvaram“, kaže nam Mario i otkriva kako zna u radionici biti danima ako je „vruć“, odnosno kad ima ideju, ali ako je u „kontra fazi“ priznaje da u radionu ne uđe mjesecima.


Upravo takva komocija razlog je što se proizvodnjom ne bavi komercijalno, već noževe radije pokloni. Kod izrade jednoga noža ne određuje rok tj. datum kada taj noža treba biti gotov. „Ne radim tako, ne mogu, ne želim i neću. To nije posao koji se radi svaki dan od 7-15. Ovdje treba kreativnosti, dobre volje, pravog momenta…a to dođe kad dođe. Osim toga, niti jedan nož nisam napravio da bih ga prodao. „Veće mi je zadovoljstvo pokloniti ga, a dobar feedback vlasnika meni je sasvim dovoljna satisfakcija“, tvrdi Mario čije noževe tržišne vrijednosti od 150 eura naviše, većinom dobiju prijatelji ili lokalni lovci. Prodao ih je svega nekoliko, samo kako bi uravnotežio uloženo. „Nema novca koji može platiti moje uživanje. Oni trenutci kad iz komada običnog čelika nož poprima oblik, svojstva i konačne karakteristike, to ispunjava. Mislim da se ovakvi poslovi rade iz ljubavi i posvećenosti, a bez računice“. Narudžbe kaže ipak prima, poneku će i naplatiti, ali pri svakoj obavezno ugovara i prazno polje u rubrici – rok isporuke. Jer inspiracija ne dolazi po narudžbi… Nekoliko puta je radio i popravke, redizajn i uređenje noževa koje nije on proizveo.
Da bi proizveo dobar nož potrebni su zadani uvjeti, a uvjeti koštaju. Ovdje je, međutim, Mario koristio tehnološke blagodati 21. stoljeća i uz YouTube savjete za vrlo prihvatljive novce opremio radionicu. „Upijao sam filmove iz branše kojih ima more, a kako sam po struci električar, složio sam za tisuću kuna peć za kaljenje vrijednu barem deset tisuća, te uz slične improvizacije kompletirao ostale nužne strojeve za izradu“, objašnjava pokazujući na niz elektroničkih komponenti koje je putem ebaya nabavio za nekoliko eura pritom uštedjevši nemale novce.


Izrada noža vrlo je kompleksan posao. „Potreban je kvalitetan nehrđajući čelik austrijskog ili švedskog porijekla koji online nabavljam iz Njemačke i Slovačke. On stiže u tzv. mekanom stanju pa ga je potrebno kaljenjem učvrstiti. Noževe izrađujem u pravilu iz jednog komada metala. Nakon što ga zamislim i iscrtam na metalu, krenem u njegovo rezanje i brušenje dok ne dobije željeni oblik koji zatim dalje dorađujem do konačnog. Potom ga više puta termički tretiram pri visokim temperaturama od početnih 649 do završnih 1071 stupanj Celzijusa. „Ovdje je vrlo važan tajming i gotovo sekundna preciznost kako bi se dobile idealne karakteristike čvrstoće i elastičnosti koja se naknadno postiže preciznim grijanjem na temperaturama od 160-180 stupnjeva“, objašnjava laičkim rječnikom, pritom precizno nabrajajući stupnjeve i minute dajući tako na važnosti pedantnosti bez koje je nemoguće postići savršenu kvalitetu. „Nož mora biti dovoljno čvrst da bude kvalitetan, a opet dovoljno žilav ili elastičan da ga možeš brusiti i oštriti“.


Osobnost noža čine drška kojom se razlikuje od ostalih. Mario ih izrađuje od roga, drveta, plastike ili sličnih materijala. Oko njih, tvrdi, zna biti i po pet sati posla. Drška mora biti zanimljiva pa pri biranju gleda strukturu drveta i poželjne eventualne nepravilnosti. Kaže da voli crveni orah, jer je nakon premazivanja uljem vrlo dojmljiv. Za svoj vlastiti, kad jednom dođe na red, čuva komad vrijednog hrastovog Abonosa – komad oksidiranog drveta izvađenog iz mulja rijeke koji je star, kaže, od 3 do 5 tisuća godina. Izrađuje i futrole za svoje noževe koji su vrlo oštri, poput britve.
„Uglavnom ih radim od termoplastike koju grijem pa oblikujem ili kože koju bojam i ručno opšivam“, opisuje futrole i pokazuje alat pribavljen za ručno ukrašavanje. Kad je posao strast onda su i ulaganja zadovoljstvo. Dakako da je Mario već primijetio da je zgodan trend noževe personalizirati gravurama, a za gravure na čelik potreban je skupi laserski stroj. Volio bi ga imati, smješka se, ali nije siguran da slične želje gaji i supruga Ljerka koja ga inače podržava u njegovom hobiju.
Mario je dosad izradio više od trideset noževa, a kako se glas o njegovoj vještini širi i interes ljudi za iste postaje sve veći. Nadilaze pomalo lokalne okvire i polako prijete ugroziti onaj laganini ritam kojeg ovaj majstor iz Prekopakre preferira i ljubomorno čuva.

pcp-podupire-poduzetnike

ANTUN IRIĆ, VLASNIK I DIREKTOR “USLUGE” Obiteljska firma idealna je formula za uspjeh

Tvrtka „Usluga“ iz Gornje Obriježi je u Hrvatskoj poznati proizvođač sprava za dječja igrališta na otvorenom. Kako je tvrtka nastala, kako nastaju ljuljačke, klackalice, vrtuljci i drugi proizvodi, koliko treba vremena da se proizvedu, tko ih dizajnira, koliko zapošljava radnika pitali smo Antuna Irića, vlasnika i direktora „Usluge“.

Kako je nastala tvrtka „Usluga“ i kako je došlo do ideje o njenom pokretanju?
Ideja je nastala još 1995. godine kada smo tvrtku pokrenuli moj šogor Marijan Turuk i ja. Od tada smo se stalno pomalo razvijali. U početku nas je bilo četvero, uz nas dvojicu i naše dvije supruge, koje su, moja žena Slavica i sestra Đurđica. Radili smo kod mene kod kuće u štaglju. Imali smo tri mala stroja za obradu drveta i odmah u početku smo proizvodnju bazirali na koševima za smeće te manjim spravama za dječja igrališta. Naravno da ti proizvodi niti kvalitetom niti estetikom nisu bili na današnjoj razini. Kreirali smo prema onome što smo vidjeli hodajući po svijetu, dakle nismo ništa izmišljali samo prilagođavali našim proizvodnim mogućnostima i shvaćanjima. Rano smo shvatili da dječji vrtići ne mogu funkcionirati na način da se djeca igraju loptom na livadi već da im se mora omogućiti neki kvalitetniji zabavni i pedagoški sadržaji. Naravno da su ti proizvodi bili zaštićeni od svojih proizvođača što smo i mi kasnije napravili sa svojim proizvodima, dakle nije bilo pukog kopiranja već smo ono što smo vidjeli prilagođavali. Svugdje u svijetu klackalica se ljulja preko nekog nosača. No može se promijeniti njen profil, djelomično izmijeniti izgled i mora biti sigurnosno certificirana što mi u početku nismo imali, ali smo ubrzo uspostavili kontakt s talijanskim stručnjakom iz grupacije TÜV, jedne od vodećih certifikacijskih i inspekcijskih kuća na području dječjih igrališta. To nije bilo jeftino, ali je bilo nužno jer su nas kupci počeli shvaćati ozbiljnije i znali smo da ćemo se s certifikatom lakše prilagođavati sve strožijoj zakonskoj praksi i uvjetima poslovanja na tržištu.
Sprave za dječje igralište danas su značajno modernije. Najčešće se sastoje od kombinacije drvenih, metalnih i plastičnih elemenata, estetski i funkcionalno vrlo dotjerani. Kako uopće počinje proizvodnja?
Mi nemamo pilanu, dakle ne počinjemo od trupca nego od već izrezanog drvenog elementa u formi grede dužine 13 metara. Iz tog, elemente izrezujemo koristeći različite obradne procese poput piljenja, bušenja, brušenja, tokarenja i iz nastalog izrađujemo sve što poželimo ili nacrtamo. Imamo oko 300 različitih proizvoda koje koristimo kao elemente za sastavljanje igraćih sprava i drugu urbanu opremu kao što su koševi za smeće, klupe, sjenice i slično. Kad su u pitanju drveni elementi, baza nam je norveška smreka i ponekad, ovisno i o želji kupca, sibirski ariš.
Odakle dolazi sirovina?
Iz Norveške, Ukrajine, Litve, eventualno ariš iz Austrije jer je naš prerijedak.
Znači li to da sirovinu naručujete izravno iz tih zemalja ili postoji skladište u Hrvatskoj?
Izravno od proizvođača koje sam u 18 godina, koliko radim s njima, obišao samo jednom. E-mailom pošaljem narudžbu, a oni meni šleper s robom. I nikakvih problema nije bilo.
Znači šleper iz Norveške ili Ukrajine vas nađe na adresi u Gornjoj Obriježi?
Nađu bez ikakvih problema. Danas se na Googlu sve nađe – ukucaš i dovede te. Meni drvo čini oko 80 posto svakog proizvoda. Plastika i željezo su prisutni s po 10 posto i oni služe kako bi produžili vijek trajanja proizvoda.
Znači li to da sve željezne i plastične elemente koji u sebi sadrže različite profile, zakrivljenosti i druge geometrijske nepravilne oblika postižete iz ravne ploče?
Da, svi ti elementi nastaju u našoj proizvodnji iz ravne ploče. To se kompjutorski nacrta i pustimo ih na jedan od tri CNC stroja i on to izreže, zakrivi, profilira ili obradi na jedan od načina. Dodatna pogodnost takve kompjutorizirane proizvodnje je u tome što nacrtani element ostaje trajno spremljen u računalu i uvijek se može pozivanjem na šifru proizvoditi iznova.
Koliko košta takav stroj?
Puno, ali ne bih o novcima.
Izgled tih sprava je jako simpatičan i veseli. Tko je zaslužan za njihov dizajn?

U razvoju sprave me ne uči struka, nego djeca

Ja i moji djelatnici. Kažu da sam po prirodi jako veseli čovjek i volim djecu. I djeca vole mene. U poslu sam najsretniji kada predajem završeno igralište i vidim kako djeca reagiraju u prvom kontaktu s novim spravama. To mi je jako bitna informacija za daljnji razvoj proizvoda jer za daljnje njegovo usavršavanje me ne uči struka nego djeca. Oni su toliko prirodni i toliko neiskvareni da su nepogrešivi kritičari. U konkurenciji više sprava na istom igralištu promatram koja od njih privlači najviše djece. Pri tom nije bitan samo njihov oblik ili veličina nego i izgled. Ako je nešto obojano samo crno ili samo bijelo ili nekom trećom bojom, djeci ta sprava nije interesantna, odnosno znatno je manje interesantna od onih koji su obojani s više veselih boja, koja su oblicima življi i slično.
U „Končaru“ tijekom školovanja niste radili s drvom. Otkud onda interes za drvo?
Točno, u „Končaru“ nisam radio s drvetom nego s metalom. No to je jako usko vezano. Osobno mi je puno draže raditi s drvetom jer omogućuje znatno više kreativnosti, predstavlja neku vrstu avanture. Metal znam u dušu i nije mi avantura. Malo je tvrtki koje se upuštaju u ovako zahtjevnu obradu drveta. Drvo je toplije, ostavlja manje mogućnosti za grešku.
Na internetskoj stranici tvrtke pišete da radite od Savudrije do Cavtata i Iloka. Je li to znači da vam je priobalje glavno tržište?

Zagreb najbolje tržište

Nije, najbolje tržište mi je Zagreb, odnosno njihov gradski holding. Oni mi čine oko 70 posto posla i svaki dan smo s nekom od ekipa prisutni u Zagrebu. Naravno značajno mi je i priobalje. Radili smo i u Bosni, Srbiji i Sloveniji. No ti inozemni poslovi su još u povojima. Ne libimo se poslova u inozemstvu gdje vjerojatno ne možemo konkurirati Talijanima jer su oni veliki estetičari, ali što se tiče statike, robusnosti, mislim da nam u ovom dijelu Europe nema premca. Primjerice, mi stavljamo stupce na montažnim drvenim kućama 10×12 cm, a oni 8×8 cm. Na taj način oni na dvije kućice uštede materijal za jednu, ali moje zbog toga imaju znatno duži vijek trajanja, možda i pet-šest godina. Nije mi cilj samo prodati, nego da proizvod što duže traje i tako postaje reklama za slijedeći proizvod ili slijedećeg kupca. Stoga naročitu pažnju poklanjamo dubinskim impregnacijama i drugim zaštitama koristeći u svim fazama proizvodnje moderne strojeve.
Gdje pronalazite kupce i posao?
Nakon ovih dvadeset pet godina posao pronalazi mene. Nedavno su me pozvali u dolinu Neretve gdje žele napraviti naselje od drvenih kućica za odmaranje. Na tu ideju sam došao u ovo doba epidemije koronavirusa. Ljudi uglavnom žive u velikim gradovima Zagrebu, Splitu, ali nije mali grad niti Sisak, Slavonski Brod ili Karlovac. U tim gradovima nerijetko četveročlane obitelji žive u stanovima od 60 kvadrata bez mogućnosti da se opuste u dvorištu ili negdje drugdje u prirodi. S druge strane, većina njih ima neki komadić zemlje na selu u mjestu svojih predaka i upravo ovo zatvaranje u doba epidemije ih je potaklo da, više nego inače, razmišljaju o tom komadiću grunta na selu. Oni izbetoniraju podlogu, ja dođem i montiram svoju kućicu i oni mogu doći na tu zemlju kad požele.
Znači da je vaš asortiman znatno šire od sprava za dječja igrališta. Koji su to proizvodi?

Montažne drvene kućice budući proizvod

Prije svega komunalna oprema: koševi za smeće, vizualna zaštita kontejnera za smeće, razne parkovne klupe i sjedalice, ogradice, ograde i prepreke za konje, sportske golove, sjenice u desetak različitih izvedbi, ali i po pojedinačnim privatnim nacrtima i željama i sada kao najnoviji ove kućice. Ova što sada radim je dimenzije 11×6 metara, ali to nije zadano. Možemo raditi kućice od 3×3 do ekonomski opravdano 11×13 metara koliko je dugačak ulazni drveni element. Ovu što sada radimo je došla kao narudžba kupca za koju smo mi izradili nacrt prema njegovim željama i sada još čekamo samo da kaže kakvu boju zidova želi.


Koliko po kvadratu može koštati takva kućica?
Od dvije do 2500 kuna po četvornom metru montirana na željenom mjestu. Želi li netko preuzeti elemente u mom dvorištu to može utjecati na cijenu od 10 do 25 posto, ovisno o udaljenosti transporta.
Dozvoljavate li drugima da montiraju vaš proizvod?
Dozvoljavam, ali u tom slučaju ne mogu dobiti certifikat jer me certifikat obvezuje da proizvod moram proizvesti, prevesti i ugraditi. Bez jednog od ta tri elementa nema certifikata.
Koliko sada imate zaposlenika?
Sada 39.
Krenulo je vas četvero u štaglju s tri mala stroja. Sada vas je 39, radite na skupim strojevima u ogromnim proizvodnim halama, djelomično i šatorske izvedbe. Brojem zaposlenika ste narasli za deset puta. Koliko ste narasli s vrijednošću tvrtke, strojeva, produktivnošću, proizvodnim potencijalima….?

Najviše narasli u ljudskim potencijalima

Jako puno, mada o novcima, kao što sam rekao, ne bih pričao. Najviše smo narasli u ljudskim potencijalima. Imam krasne dečke. Svi oni su nadasve pristojni, uredni i dobri majstori. Naravno nisu oni svi jednakih kvaliteta, iako ne mogu niti za jednog reći da sam nezadovoljan s njim. Naprosto kroz proces rada neki se nametnu kao sposobniji ili zaineresiraniji od drugih. Bez mojih Ivana, Martine, Marina, Kristijana, Alena, Velimira, Mileta, Darka, Cere, Ruleta, Sandra, Mladena ne bi firma bila što je sada. Oni su kostur „Usluge“ i puno im hvala na tome.
Što su po struci?
Najmanje ima stolara, što je već poznata priča o sustavu obrazovanja gdje smo i u Pakracu imali nekada takozvanu školu učenika u privredi koje više nema. Najviše je električara, tokara, bravara, raznih tehničara, vozača građevinske mehanizacije. Svi žive u krugu od dvadesetak kilometara.
Je li danas problem naći radnika?
Meni nije, jer svi oni i prije dolaska imaju saznanja kakva smo mi tvrtka, kakvi su odnosi i plaće koje nikada ne kasne niti jedan dan. Ja imam, moraju imati i oni. Mogu stanovati samo u jednoj kući, spavati samo u jednom krevetu i voziti se u samo jednom autu. Više od toga mi ne treba. Nedavno sam kupio dva viljuškara bez kojeg sam i mogao raditi, ali želio sam taj segment posla njima olakšati.
Kako je taj rast financiran; iz proizvodnje, iz kredita, je li bilo europskih fondova?
Bilo je i kredita, u dva navrata je bilo i europskih fondova i to nam je jako pomoglo. To je vidljivo i iz financijskih bilanci kroz povećanje broja zaposlenika, rasta fizičkog obima proizvodnje, rasta prihoda i rashoda. Kada smo 2017. i 2018. išli na europske projekte bilo nas je tridesetak u tvrtci. Sada nas je 39, svaki dan su najmanje tri ekipe s tri vozila na terenu. Sve poslove, od proizvodnje, do prijevoza i montaže obavljamo sami. Taj rast vide i banke koje nas prate.
Rekli ste da imate zaposlenih svakakvih zanimanja. Koliko onda treba jednom radniku da na CNC stroju nauči raditi?
Trenutno ima osam do 10 ljudi koji su već verzirani na način da razmišljaju slično kao ja. Već sam ih spomenuo i u njih i imam maksimalno povjerenje. Isto je i po pitanju radne etike. Nije problem ostati 15 minuta ili jedan sat poslije radnog vremena, a po potrebi i duže, da se posao završi, kada znaju da ću ja to znati cijeniti i platiti. Tu radnu logiku sada primjenjuju i drugi, a što je bitno kada se problem pojavi naučeni su pitati druge koji imaju više iskustva ili znanja. Naravno imam i one koji samo bojaju, imam i one koji drže metlu. Moraš imati i takve.


Je li unazad dvije ili tri godine među vašim zaposlenicima bilo odlazaka u Njemačku?
U jednom slučaju, ali se i on nakon godinu dana vratio. Zaposlenici su mi većinom konstantni. Naravno bilo je i odlazaka kod drugih poslodavaca i to je posve ljudski, čovjek misli da će mu negdje drugdje iz raznih razloga biti bolje. No oko četvrtina takvih koji su otišli su se nakon nekog vremena i vratili i mene to ne ljuti.
Gdje se u Pakracu može vidjeti vaš proizvod?
Zadnje, prije dva tjedna što smo radili je zanavljanje sprava na dječjem igralištu kod Spara, zamjena dotrajalih sprava. Napravio sam u Pakracu desetak dječjih igrališta, između ostalog i onog na Omanovcu još prije desetak godina i još je u funkciji. Radili smo i u Lipiku. Inače mi smo u Hrvatskoj među proizvođačima tog asortimana, kojih ima petnaestak pri čemu su neki „proizvođači“ na bazi kupi-prodaj, poznati što preuzimamo poslove održavanja dječjih igrališta. Tako sada održavamo igrališta u Zagrebu, Sisku, Sl. Brodu. Prije desetak godina sam prepoznao što će se dogoditi s dječjim igralištima ako se ona ne budu održavala i ja sam sada među ona dva ili tri proizvođača koji odmah kupcu nude i uslugu održavanja. I nakon dvogodišnje garancije. Naravno da je održavanje vlastitih proizvoda jeftinije nego održavanje tuđih. Kada su kupci s vremenom stekli takva iskustva, mi smo postali konkurentniji. Dječja igrališta nisu jeftina, ali su još skuplja ako proizvođač nakon isteka dvogodišnjeg jamstva digne ruke od njega. Mi smo u Zagrebu unazad osam, deset ili petnaest godina napravili na stotine dječjih igrališta i sva su, uz određene zamjene dijelova na pojedinim spravama i popravke, u funkciji.
Kažete da dječja igrališta nisu jeftina. Koliko koštaju?
Ovisi o veličini, opremljenosti i još nekim parametrima kao dob i struktura djece koja će ih koristiti, uglavnom od 10.000 do 250.000 kuna. Mi naručitelju pokažemo katalog naših sprava, on ovisno o sredstvima koja su mu na raspolaganju uz naše savjete i pomoć ih slaže u cjelinu.
Uvijek radite za poznatog kupca?
Uglavnom, ako se i dogodi da nemamo trenutno proizvodnju za poznatog kupca radimo elemente koje ćemo ugraditi u naručene sprave. Skladišta su danas preskupa, od izgradnje takvog prostora, njegovog održavanja i dnevne manipulacije robom po skladištu. Kako to vrijedi za gotove proizvode, tako i za proizvode u izradi. Mi sve elemente radimo sami i u procesu nastajanja proizvoda ne ovisimo o nikakvim kooperantima koji bi nas svojom neažurnošću u odnosu na dogovorene rokove mogli zaustaviti ili usporiti. Stoga si i možemo dozvoliti rad osnovnog skladišta za sirovine poput drvene građe i metalne i plastične pločevine.


U proteklih 25 godina situacija u gospodarstvu se uvelike mijenjala, odnosno oscilirala od lošeg, prema boljem i nazad. Bilo je vremena kada gotovo da nitko nikome nije plaćao, bilo je vremena velike ekonomske recesije bez investicija. Kakva je danas?
U odnosu na neka spomenuta razdoblja puno bolja, mada nitko ne zna što će se dogoditi s ovom koronom s kojom smo i mi osjetili „simptome“ u poslovanju, već i zbog činjenice da smo zbog učestalog rada na terenu poprilično rizični. Urednost naplate je dobra, naravno ne uvijek u rokovima, ali nije to prisutno samo u Hrvatskoj kako mi to mislimo. I u Švicarskoj, Njemačkoj ili Austriji se kasni s plaćanjem i to se pokušava ukalkulira u cijenu slijedećeg posla s istim kupcem.
Postoji li u vašem poslu sezona na godišnjoj razini?
Lani smo napravili popriličnu količinu nadstrešnica (sjenica) u kampovima u Istri. Sve je to rađeno u razdoblju od siječnja do ožujka, dakle kada stanu dječja igrališta, radimo raznu komunalnu opremu tako da ne možemo u ovom poslu govoriti o sezoni.
Jedna od posebnosti vaše tvrtke je što djeluje na selu. Je li to prednost ili nedostatak?
Meni je to prednost i sreća. Naravno prednost bi bila da je sve to u blizini Ivanić grada jer bi tada bili znatno bliži svom najvećem tržištu što pojeftinjuje transportne troškove i smanjuje vrijeme putovanja.
Imate li svu infrastrukturu na selu?
Nemamo vodovod koji je došao u selo, ali nije prošao kroz moju ulicu što je malo čudno s obzirom na mojih četrdesetak radnika. Bio sam s tim problemom kod gradonačelnice i obećala mi je da će taj projektni nedostatak biti otklonjen dogodine. Imam razumijevanja i čekat ću, ali mi nije jasno da to nisu u projektu predvidjeli. Kao poduzetniku mi nije jasno zašto ne žele od mene uzeti novce za vodu pri čemu bi potrošnja kod mene bila možda i veća nego u ostatku sela. I u mom poslu se događa da projektni zadatak bude u nekom dijelu manjkav. No takvi problemi se rješavaju u hodu, ne čeka se iduća godina.
Da li ste još aktivni u selu, konkretno u nogometu?
Jesam, u crkvi da, ali ne u nogometu. Rasle su obveze na poslu i više nije bilo dovoljno vremena za oboje, a na polovična rješenja ne pristajem. Normalno je da sam izabrao firmu. Moram priznati da mi godi kada me dečki iz nogometa pitaju kada ću se vratiti. To mi je pokazatelj da sam bio dobar, a stvarno smo u tom vremenu napravili puno u klubu.
Kakva je vizija bliže budućnosti?

Želja da obiteljski posao nastave slijedeće generacije

Vizija je da radim još desetak godina jer ne želim u mirovinu. Još uvijek se veselim poslu i imam motiv pomoći djeci da stanu na čvrste noge. Početni partner Marijan je prije dvije godine otišao u mirovinu, isplatio sam ga i tvrtka je samo moja. U njoj radi od početka supruga, posljednjih godina starija kćer Martina i zet Ivan, koji mi je kao sin i značajan jer je oslonac u cjelokupnom poslu. Imam šezdeset godina i mogu raditi još dvije, pet ili 10 godina. Imam unuka Lea, 13 godina i unuku Saru i volio bih nakon što završe osnovnu školu da ih u daljnjem školovanju usmjerim da mogu dizajnirati dječja igrališta. Unuk će za 10 godina imati 23 i želim da to i kroz njega doista ostane obiteljska firma u kojoj će i on, ako bude želio, nastaviti. Mlađa kćer Antonela mi u Zagrebu studira na Filozofskom fakultetu. Tamo je već pet godina i ne vidim da će se vratiti mada meni u tvrtci su jezici potrebni i volio bih da se vrati. Ostaje na Martini, Ivanu i nadam se Leu. Nakon ovog iskustva gdje smo počeli kao obiteljska firma i još uvijek tako funkcioniramo jako cijenim takvu organizaciju firme. Osim toga da nije bilo supruge Slavice sigurno ne bi bilo niti ovakve tvrtke: moja Slavica drži, ne tri nego četiri „ćoška“ kuće imajući puno razumijevanja za sve ono što traži vođenje jedne ovakve tvrtke. Primjerice imam automobil star dvije godine i 110.000 prijeđenih kilometara i po tome se vidi koliko sam prisutan u kući.
Što se tiče proizvodnje, sada sam okupiran razvojem spomenutih drvenih kućica. Želim ih proizvoditi u većim količinama jer bi bile jeftinije i dostupnije ljudima, a zaista želim da ljudi zbog ove situacije kad požele mogu otići iz malih stanova i velikih gradova u prirodu. Ove zime ću ovdje napraviti ogledan primjerak da je zainteresirani mogu vidjeti. Naravno, kao i uvijek, u planu su još neki proizvodi, ali dok ne bude nešto konkretnije ne bi o tome više. Još jednom bih se zahvalio svima koji rade u tvrci Usluga, a da ih u ovom razgovoru nisam spomenuo.

pcp-podupire-poduzetnike

TOMISLAV TESSARI: VLASNIK DUĆANA I SERVISA “BICIKLI TESSARI” Oko male obiteljske ideje izgradili smo ozbiljnu priču

 


„Mi smo biciklisti. Bicikle koristimo na natjecanjima, rekreaciji i kao prijevozno sredstvo. Naša ideja bila je stvoriti trgovinu specijaliziranu za prodaju bicikala, biciklističke opreme i servis, a koja će biti prepoznatljiva i po specifičnom uređenju. U Pakracu, mjestu s malim brojem stanovnika i nerazvijenoj svijesti o biciklizmu nekima se ova ideja činila suluda. Malo po malo, uz neprestan trud, upornost i jasnu viziju što želimo postići razvili smo “mjesto” u gradu koje je prepoznatljivo među biciklistima u cijeloj Hrvatskoj“, poruka je to sa stranice web-shopa pakračke trgovine „Bicikli Tessari“ koja će dočekati sve one koji uz pomoć online servisa požele kupiti bolji bicikl ili neki srodan artikl iz bogatog asortimana izloženog upravo u spomenutoj trgovini, smještenoj pri kraju Šuškove ulice u strogom centru Pakraca.


Pitate se sigurno otkud malom dućanu iz malog gradića, pokrenutom još 2001. godine od strane dvojice entuzijasta, takva reputacija da se danas bez respekta „potuku“ s jačim igračima na tržištu za klijentelu koja bicikle može kupiti bilo gdje na svijetu, privuče ih u Pakrac i nagovori da novčanik rastvore upravo ovdje. Puno truda i ulaganja trebalo je do tog „levela“ i zato danas nećete pročitati klasičnu priču o osobi, već ćemo vam pokušati približiti kako su se istodobno razvijali osoba i poslovni projekt.
Kad je u pitanju Tomislav Tessari, danas četrdesetgodišnjak iz Pakraca, stvari i nisu mogle biti puno drugačije. Sin Vladimira Tessarija, pakračkog sinonima za sportove na kotačima, u djetinstvu nije naginjao kolektivnim sportovima iako je djed Jozo Tessari bio više nogometaš nego motociklist i biciklist i unuku je često dobacivao loptu, no nije se primilo… „U kolektivu se često dogode svađe, više me privlačilo probati nešto solo gdje sam mogu pomaknuti svoje granice. Nekako je prirodno bilo, valjda se i očekivalo da će to biti moto – sport i otac mi je već kao petnaestgodišnjaku nabavio motor za motocross“. Ubrzo je novopečeni gimnazijalac vozio motocross utrke, gledali smo ga tih godina kao člana MK Pakrac-Lipik i na pakračkom Matkovcu, no povrede i liječničke preporuke bile su jače od urođenog talenta i obećavajućih rezultata te su sugerirale – promjenu sporta.

Umjesto knjige ključ petnaest

Razdoblje nakon srednje škole potrošio je na studentski život – s malo više života i nešto manje knjige, pa se nakon dvije potrošene godine na požeškom Veleučilištu vratio u Pakrac. „Nakon neslavnog studiranja došao sam na određenu prekretnicu i trebalo je odlučiti što i kako dalje. Otac Vlado predložio je trgovinu biciklima i tvrdio „da će to jednom postati trend/budućnost“. Nije bilo previše osoba, točnije niti jedna, koja je rekla – „ok, to je dobra ideja“. Kao, u Pakracu ćete prodavati samo bicikle?! Ipak smo se upustili u to i 2001. godine otvorili servis i trgovinu „Bicikli Tessari“. Do tada se u Pakracu bicikl moglo kupiti samo u prizemlju Robne kuće i ponekad na INA-i. Servisnu stranu u novom obiteljskom projektu držao je ispočetka djed Jozo, od kojeg je Tomislav i naučio osnove o servisu, preuzevši popravak starijih modela, komentiravši to otprilike ovako: „Vi slažete nove „srebrene“, a ja nek prljam ruke na starom torpedu“, dok su se Tomislav i Vlado usmjerili više na prodaju.
Opasnija priča s prodajom krenula je narednih godina. Netom prije otvaranja trgovine novog je, u to vrijeme skupog Trek-a kupio Dario Bukvić što je mogao biti predznak da će još netko poželjeti kvalitetan bicikl. S otvaranjem trgovine i ja sam sebi kupio tada nebulozno skupi bicikl (cca 8000kn) te se priča o kvalitetnim biciklima zarolala. Tako smo naručili dva za prodaju i odmah ih prodali. „Vidjelo se da je to drugačija roba. Skuplja, ali i kvalitetnija. Bicikl je drugačije išao, bio je povozan, tako je Dida govorio, tražio je manje vozačke energije, a nudio dobru vožnju. To su ubrzo uvidjeli i naši budući kupci…“ Malo pomalo stvorila se kritična mase biciklista koja će se kasnije samo povećati. U reklamu nisu ulagali previše, posao je rastao inercijom, no tko od Pakračana ne pamti Tessarijev Citroen Picasso obljepljen brojnim brendovskim reklamama što su skretale pažnju svugdje gdje je došao, reklamiravši biciklističkim zaljubljenicima specijalizirani dućan baš za njih, što izrasta u malom gradiću podno Psunja.


Kupci stoga nisu bili samo Pakračani ili Lipičani. „Sve više ih je dolazilo iz Daruvara, Garešnice, Požege, Gradiške, Novske i ostvarivali smo popriličan rast iz godine u godinu. Tada nije bilo velike konkurencije skroz do Osijeka, Vinkovaca, Bjelovara, a i kupci su valjda, osim kvalitetom, bili zadovoljni namjenskim dućanom u kojem se u istom prostoru ne razgovara o televizorima ili salami“.
U Pakracu i Lipiku danas ima oko 1500 bicikala što je odlična baza za servisne, ali i prodajne usluge kroz široku paletu biciklističke opreme i raznih dodataka. „Nije ni čudo jer dobar je pokazatelj toga 2002. godina. Vožena je tada tradicionalna biciklijada s više od 400 sudionika, a tek nakon toga dolazi gotovo 20 godina našeg rada tijekom kojih su ljudi zavoljeli bicikl. A kad nešto voliš nije ti žao niti potrošiti nešto novca na to. Ima ih danas možda i više od 1500“.

Podjednako vrijede i prodaja i servis

Je li udio prodaje kvalitetnih bicikala, koji koštaju od 2 tisuće kuna pa na dalje, danas veći od servisnih prihoda ili je zadana marža koju diktira distributer ipak ograničavajući faktor u prihodovanju? „Imamo male i velike servise, 130 i 240 kuna. Ljudi imaju novca koliko imaju i nekad se cijena mora pješice formirati, da se tako izrazim. Moramo naplatiti rad, a ne želimo oštetiti klijenta pa ako se treba ugraditi kakav dio, promijeniti ili dokupiti, uvijek se odredi cijena na obostrano zadovoljstvo. Cijene samih bicikala u Hrvatskoj su svugdje iste, ako je isti distributer. Nekad se možda bolje zarađivalo, ali sad je veći promet pa se sve to nekako poravna“, priča i dodaje da godišnje prodaju oko 250 bicikala.


U trgovini uvijek ima oko 100 komada (unaprijed plaćenih dobavljaču) u trenutnoj ponudi, a ostalo se dobavi preko interneta u roku 3 do 5 dana. Mladi danas slažu bicikle poput kompjutera, po dijelovima, pa je moguće i tako složiti željeni „bajk“. Uglavnom, potražnja dirigira asortiman. Najskuplji bicikl koji je prodao u trgovini bio je vrijedan preko 40 tisuća kuna, a kupio ga je Pakračanin, a o prodajnim sposobnostima, ali i o platežnim moćima ovdašnjih biciklista svjedoči i poziv dobavljača iz Rog Jome 2008. godine, kad su u čudu upitali „znate li da ste vi iz Pakraca prodali više skupih bicikala (10 tisuća kuna i skupljih) nego mi?!“ To je značilo tada nekih petnaestak komada.

Prerasli smo Pakrac, ali…

Biciklistička branša je progresivna i zahtjevna, stoga je osim u trgovanje valjalo ulagati i u znanje. Već u prvim godinama poslovanja u vrijeme sporog interneta, o biciklističkim novitetima Tomislav se informirao putem stranih specijaliziranih magazina, a nove neophodne vještine i nepoznate trendovske alate upoznavao je kod prijatelja servisera u Zagrebu. U novije vrijeme i na višednevnim međunarodnim sajmovima, tehničkim radionicama, seminarima i prezentacijama po Sloveniji, Austriji i Njemačkoj.


„Osnove su mi pokazali otac i djed, ali kako se razvijalo tržište tako sam se i ja morao obučavati, no sve sam teže mogao novostečene vještine primijeniti i naplatiti u Pakracu. Od 2007. godine obučen sam popravljati i one najskuplje bicikle, odraditi i najsloženije servise, ali ovdje nemam tržište na kojemu to mogu primijeniti“, pomalo nesretan zbog te činjenice, ujedno odgovara i na naše pitanje koliko je lokacija u Pakracu ograničavajući faktor s obzirom na financijske moći ovdašnjeg stanovništva.
„Jasno je to sve, ali ne bih mijenjao Pakrac iako smo ga prerasli i na jedan način me ograničava da prodišem punim plućima u poslovnom smislu i ponudim još bolje od sebe. Imao sam ponuda iz biciklističkog svijeta da odem raditi u neki veći grad ili inozemstvo sličan posao, imam te ponude i danas, no nisam htio otići. Ne iz nekog velikog lokal-patriotizma, već zbog toga što je internet s online prodajom dosta pripomogao da umanji hendikep fizičke lokacije.
Bolje sutra možda će mu donijeti pojava električnih bicikala koje se već nalaze u ponudi “Bicikla Tessari”. „Prije petnaestak godina sam prvi put vidio i probao e-bike, no tada nije bilo vrijeme da ga nudimo. Sada je drugačije, a cijena je postala koliko-toliko prihvatljiva, iako opet za dobar model s npr. Bosh elektromotorom treba izdvojiti 15 tisuća kuna na više“. Posljednje tri godine i to se tržište polako otvara, kaže, a u Pakracu ih prodaju 5-8 komada godišnje.

Titanovci

Po strani smo malo ostavili onu sportsku Tomislavovu stranu, što ne znači da je nije bilo. Nakon ostavljanja motocrossa 2005. godine u Caffe baru Škorpija osnovan je Biciklistički klub Titan. „Odlučili smo osnovati klub s kojim smo išli na razna natjecanja širom Hrvatske. Pomoglo je to i u poslovnom smislu jer smo upoznali ljude iz branše, ostvarili dugoročne kontakte, upoznali s trgovinom i uslugama što se kasnije pokazalo iznimno važno.“ Rezultatski je kao „Titanovac“ vozio brdske XC kružne i marathon utrke, u Downhillu bio prvak Hrvatske, kao i njegov bratić i današnji djelatnik u trgovini Santo Tessari koji se triput okitio istim naslovom. S Titanima je nastupao i u Pakracu, na Omanovcu, gdje su godinama organizirali Downhill natjecanja, uredili za to stazu i tako biciklističku karavanu navikli na dolazak na brdo ponad našeg grada“. Zasnovano na volonterizmu, sve to trajalo je desetak godina, a iza toga Titanovci, danas bez Tomislava, opstaju na pojedincima i čekaju neku novu generaciju biciklista koja će nastaviti priču.


Uz još pregršt medalja i priznanja natjecateljsku je karijeru, opet zbog ozljede, prekinuo 2014. godine. Od sportskog natjecanja je pauzirao sve do 2017. godine kad je uz rekreacijsko bicikliranje uveo i plivanje što je na nagovor prijatelja Darka Škevina objedinio u triatlon. Rođeni sportaš, tjelesno iznad prosječno kapacitiran, i u toj je zahtjevnoj disciplini postizao zavidne rezultate.
„Osvojio sam amatersku utrku u Boroviku pokraj Đakova među 150 natjecatelja, kao i jedan olimpijski triatlon u Zagrebu u kategoriji 35-40 godina u konkurenciji njih 30. Velikim uspjehom smatram i završen srednje-dugi triatlon što znači 1900 metara plivanja, vožnje 90 kilometara bicikla i 21 km trčanja. Spustio sam to sve ispod 5 sati“.
I to bi bilo sve što je Tomislav dao sportu koji ga je ozljedama uporno gurao od sebe. „Ostao je samo jedan neostvareni cilj i veliki izazov za odraditi, a to je Ironman – dugi triatlon, koji uključuje 3800 metara plivanja, 180 km vožnje bicikla i 42 km trčanja“.
Danas se sportom ne bavi aktivno, ako se to uopće može tvrditi za nekoga tko rekreacijom drži višesatno bicikliranje od 50, 100 ili više kilometara, a jedino Omanovac smatra ozbiljnijim brdom. Slobodno vrijeme provodi s djevojkom Sarom.
A dućan? Dućan radi odlično. Razloge vidi u tome što radi posao koji voli i u većini slučajeva mu pristupa s velikim zadovoljstvom. Ovogodišnja „okupacija“ dućana tijekom proljeća i prvih ljetnih mjeseci te 60% prednarudžbi za 2021. godinu najbolje potvrđuje da je otac Vlado pogodio s prognozom o „trendu“ te zajedno sa sinom oko male obiteljske ideje izgradio ozbiljnu priču, a od „Bicikla Tessari“ je stvoren gotovo pa brend spomenut u svakoj boljoj biciklističkoj priči.

pcp-podupire-poduzetnike

SREĆKO ŽULJ, VLASNIK I DIREKTOR TVRTKE LINTEO Krenulo je odlično do epidemije

Uskoro će dvije godine od kako radi tvrtka „Linteo“ o čemu smo već pisali. Htjeli smo vidjeti što je drugačije nego u listopadu 2018. godine kada su počeli s radom, kako se nose u vrijeme epidemiološke situacije? O tome, ali i o novom aktualnom proizvodu –zaštitnim maskama, razgovarali smo s direktorom i vlasnikom Srećkom Žuljom.

Definitivno je drugačija epidemiološka slika u svijetu i u Hrvatskoj što se odražava i na naše poslovanje u vidu smanjivanja posla. Naša primarna djelatnost je šivanje promotivnih materijala od tekstila. Epidemija je uvelike promijenila ponašanje ljudi i tvrtki. Smanjena je gospodarska aktivnost i svi su uveli neke mjere štednje, odriču se onog bez čega mogu. Na našu žalost među prvim troškovima koje tvrtke u tim uvjetima smanjuju su promotivne aktivnosti i izrada promotivnih materijala. Što se tiče epidemije mi nekih tehničkih problema i prepreka za rad nismo imali. Problem je jedino u padu narudžbi.

Ako zanemarimo ovu trenutnu situaciju na tržištu, u odnosu na naš početka u listopadu 2018. godine drugačiji je i broj zaposlenika i strojni park. U prvoj godini rada početnih pet zaposlenica smo dodali još pet, uvelike smo uvećali strojni park, proširili asortiman, stekli nove kupce i sve je išlo u pravcu kako smo zamislili. Imamo pouzdane i sigurne ugovorne partnere i projekte pa smo svoje proizvode na taj način planirali lako iz Pakraca plasirati širom Europe. No, proljetos se pojavio virus koji je u većem dijelu gospodarstva smanjio aktivnosti i prihode što ni mi nismo mogli izbjeći. Teško je, ali trudimo se zadržati sve zaposlenike i isplatiti sve obveze prema njima. Smatram da imam kvalitetnu ekipu zaposlenika s izuzetno korektnim i ozbiljnim odnosom kako prema tvrtki, tako i međusobno  i želja mi je zadržati ih. Stalo je i njima da tvrtka uspije. Ipak je to prihod za 10 obitelji i zbog toga bi se našao u jako neugodnoj situaciji da moram birati tko će ostati, a tko će otići. To svakako želim izbjeći, a to je moguće samo ako „iskopamo“ dovoljno posla.

Da li je uslijed toga bilo otpuštanja zaposlenika?

Primaran bio kadar

Ne i dalje rade svih deset zaposlenica i ja. Sve plaće su isplaćene. Ne isplaćujemo minimalce jer čovjek od minimalca ne može živjeti. Isto tako su sve plaće isplaćene do 15. u mjesecu.

Naš knjigovodstveni servis u Zagrebu je koristio one mjere koje je mogao po pitanju državnih potpora gospodarstvu. Na nekima smo prošli, na nekima ne i do sada smo preživjeli. Sada još imamo neke narudžbe za odraditi. No strah me je jeseni. Naši ugovorni partneri iz Zagreba najavili su pad promotivnih aktivnosti što će neminovno utjecati i na naš posao.

Što je bilo presudno da se uhodan posao širi u Pakracu, a ne u Zagrebu gdje je sve bliže i lakše? Ili u Koprivnici, Varaždinu…..?

Nakon završetka moga rada u Termi morao sam se opredijeliti za svoj daljnji put. Kroz razgovore sa firmama koje se bave promo materijalima i proizvodnjom tekstilnih promo materijala u Zagrebu uvidio sam koliko je u Zagrebu teško pronaći adekvatan kadar u tekstilnoj industriji. U tome sam pronašao svoju priliku i priliku za Pakrac. Obzirom na našu povijest tekstilne industrije (Moderna i druge tvornice koje su redom zatvorene) te kroz istraživanje tržišta uvidio sam da bi se na našem području – području Grada Pakraca mogao pronaći adekvatan kadar koji je u tom trenutku bio zaposlen u drugim branšama. U paralelnom kontaktu sa firmama iz Zagreba gdje im se ideja proizvodnje u Pakracu jako svidjela te smo sklopili ugovore o suradnji te s druge strane Poduzetničkim centrom Pakrac uspio sam pod povoljnim uvjetima pronaći adekvatan i kvalitetan radni prostor.

I tako smo počeli.

Smatram da u ovom kraju ima jako puno radno aktivnih žena koje imaju znanja i iskustva koje su stekla bilo radom u velikim propalim gigantima poput Moderne bilo u manjim radionama gdje je pogotovo bilo potrebno imati široki spektar znanja jer u manjim pogonima, kao što je naš, svaka žena mora znati raditi na svakom stroju kako bi projekti mogli izlaziti u traženoj kvaliteti.

Krenula proizvodnja maski

Zahvaljujući spomenutoj epidemiji usvojili ste jedan novi proizvod. Riječ je o šivanju pamučnih višekratnih maski koje proizvodite odnedavno. Što to znači?

Tako je. U nedostatku vlastitih narudžbi te u nedostatku medicinskih zaštitnih maski naši partneri krenuli su u dizajniranje pamučnih višekratnih maski. Stvorila se potreba na tržištu i mi smo se pridružili mogu reći svima koji su ih proizvodili. Nismo htjeli svoje maske prodavati da bismo na njima zaradili – pokrili smo troškove proizvodnje što pokazuju i cijene po kojima smo ih prodavali. Svima je ovo situacija bez presedana u kojoj se trenutno nalazimo i cilj nam je bio pomoći ljudima u trenutku kad im je pomoć bila potrebna. Stekli smo nekoliko kvalitetnih kupaca – ljekarni između ostalog – na čemu smo jako zahvalni, jer je lokalni kupac – ljekarne u Pakracu, jedan od naših kupaca maski.

U drugoj fazi proizvodnje maski naši partneri su se opet okrenuli maski kao promotivnom artiklu – sa logom klijenta. Tržišta su se zasitila, pa smo opet korak ispred drugih počeli raditi maske – personalizirane i drugačije – nosive i moderne. Materijali naših maski kao i gume – osim što su drugačiji izgledom i kvalitetom imaju i OekoTek 100 certifikate.

Trenutno radimo uglavnom za izvoz, a u pripremi je i maska s lokalnim prepoznatljivim logotipom.

Da li su se kao naručitelji drugih proizvoda pojavljivale lokalne tvrtke?

Jako malo. Većina posla nam dolazi od naših partnera iz Zagreba. No svi oni su smanjili potražnju za propagandnim materijalima. Dio posla pronalazimo sami, ali jako malo među lokalnim tvrtkama. Između tvrtki koje su nam kupac možemo izdvojiti Grad Pakrac koji nam pruža potporu koliko god su u mogućnosti.

Surađujete li u proizvodnji s drugim pakračkim ili lipičkim tvrtkama?

Mi se bavimo uslugom šivanja proizvoda. Kao takvi mi dobijemo materijale izvana već otisnute koje krojimo, šivamo i završavamo.

Lokalne narudžbe kupaca koje smo imali tijekom prošlih godina su stvarno zanemarive te su odrađene od strane partnerskih firmi u Zagrebu koji imaju jako puno iskustva s različitim bojama i materijalima. Ukoliko bi se desila veća suradnja ili ugovor s lokalnim kupcem za promo materijale naravno da bismo bili otvoreni krenuti i u lokalnu izvedbu cjelokupnog projekta.

Što je to uopće promidžbeni materijal na bazi tekstila koji bi tvrtke kod vas mogle naručiti?

Kvaliteta na prvom mjestu

Uopćeno možemo govoriti o dvije vrste ponude. Jedna je ona kataloška, rekao bih uobičajena kao što su rokovnici, olovke, majice, kape, razni ruksaci, jastuci, platnene torbe i vrećice kišobrani i slično. Druga vrsta proizvoda je ona koju osmisli sam naručitelj, odnosno on izrazi želju, a mi je, uz pomoć partnera iz Zagreba, doradimo, učinimo ljepšom i simpatičnijom. Mislim da, ako je u pitanju šivanje i dotisak loga tvrtke ili promidžbene poruke nema što se ne može napraviti. Usudio bih se reći da kod nas u Pakracu od promidžbenih materijala smo još uvijek na razini kemijske olovke i upaljača. Ove veće tvrtke ipak u tome traže više, sada je in kroz promidžbeni materijal poslati ekološku poruku pa su umjesto plastičnih artikala sve traženiji razgradivi poput tekstila pri čemu se puno razmišlja o funkcionalnosti i estetici. Naravno da sve to ima i svoju cijenu. Naša dosadašnja iskustva su takva da kada kupac vidi da je proizvod stvarno kvalitetan i da će kao takav odraditi svoju promidžbenu svrhu, onda mu nije žao niti platiti i vraća nam se. Možda je tu i odgovor zašto imamo malo posla na lokalnoj razini. Malo je proizvoda, malo potrošača pa vjerojatno i malo novaca, ali i promidžbene potrebe.

Krenuli ste 2018. godine s pet strojeva. Koliko je to koštalo i odakle početni kapital – kredit, državne potpore, subvencije, partnerstvo ili nešto drugo?

U startu sam uložio za početni strojni pogon oko 200.000 kuna. Nakon otkaza koji sam dao u Studencu gdje sam radio kao kemijski tehničar i gdje, kada je došao novi vlasnik nisam mogao pristati na smanjenje plaće, koja bi došla na podcjenjivačku nisku razinu, sam završio na Zavodu za zapošljavanje. Tamo sam dobio potporu za samozapošljavanje, koristio sam poticajna sredstva Grada za nabavku strojeva, ali i zapošljavanje radnika, nešto preko Hamag-Bicra. U tom dijelu mi je jako u susret izašao Poduzetnički centar Pakrac jer tu papirologiju nekome tko to nije radio je jako teško napraviti, a oni su to napravili stvarno u kratkom roku pri čemu niti jedan dokument nisam morao dopunjavati ili popravljati. Bilo je i kreditnih sredstava.

Spomenuli ste da ste radili kao kemijski tehničar. Je li bilo teško preći iz te struke u posve drugu branšu koja nema veze niti s izvornim obrazovanjem, niti dotadašnjim radnim vijekom? 

Nije. Vodim se onim „što jedan čovjek zna – drugi može naučiti“. Naravno ako ima volje i kod onog tko treba naučiti i kod onog tko treba pokazati. Bitna je volja, a u današnje vrijeme internet nam omogućuje pristup bilo kakvim informacijama.

Postoji li u toj proizvodnji u pogledu veličine serije (broja komada) gornji i donji limiti?

Zavisi o čemu se radi. Naglašavam da nam je kvaliteta primarna, a opseg sekundarna stvar. U tome je naravno bitan i rok koji nam naručitelj daje za isporuku. Ako znam da smo s nekim proizvodom limitirani u dnevnoj proizvodnji s 300 komada ja radije računam s 280 nego da mi kupac poslije prigovara. Radi kvalitete, moje zaposlenice ne rade u normi. Norma donosi nervozu, borbu s vremenom i količinom i tu dolazi do grešaka ili površnosti, a to svakako želim izbjeći. Danas u vrijeme interneta i facebooka nezadovoljan kupac je jako opasan za budućnost tvrtke jer za čas proširi glas da je nezadovoljan uslugom ili robom koju je kod nas kupio. S druge pak strane jednako brzo se istim kanalima proširi i dobar glas, mada su takvi komentari općenito rjeđi jer dobra vijest danas nije vijest.

Naravno da je kataloška narudžba putem interneta jeftinija od našeg proizvoda. No razlika je u kvaliteti. Mi nikada nećemo napraviti ono što rade veliki i jeftini proizvođači iz Azije, primjerice radi smanjenja otpada iz bale tekstila, kroj majice okrenuti naopako kako bi ona bila jeftinija. Mi majice izrezujemo uvijek u smjeru tkanja platna. Jest da se tako često troši više materijala, ali ta majica se ne rastegne ili ne skupi nakon prvog pranja, sačuva svoju izvornu formu. Isto tako ne proizvodimo majice od lakšeg platna od 170 grama pa na više. Uvijek nam je kvaliteta na prvom mjestu.

Imate li zaposlenog kontrolora kvalitete?

Imam zaposlenicu na glačalu što je završna faza proizvodnje. Izuzetno je pedantna i izuzetno ima dobro oko za uočiti nešto što nije napravljeno dovoljno kvalitetno i to nakon kontakta sa mnom ide na doradu ili je škart.

Imate vrlo širok raspon artikala različitih upotrebnih mogućnosti, materijala, boja, veličina i slično. Traži li to velike zalihe sirovine ili predproizvoda?

U pravilu zalihe uopće ne radimo. Najprije bi to zahtijevalo veliki skladišni prostor, angažman financijskog kapitala. Uz današnje mogućnosti komunikacije i dostave za to više nema potrebe. Kada kupac naruči robu i količine, izračuna se potreban materijal i naruči. On je za dan ili dva u našoj proizvodnji. Ako su u pitanju veće količine, kupac obično ostavlja dovoljno vremena za sve te radnje. Kod manjih količina, koje u pravilu naručitelju trebaju hitno, za dva ili tri dana, primjerice 50 majica, uvijek toliko imamo na zalihi. Naravno ako je naša proizvodnja. Ako je u pitanju tuđa proizvodnja koju mi dorađujemo, onda ovisi o čemu se radi, odnosno tko je prvi proizvođač. Trudimo se kod naših dobavljača ostaviti dobar utisak kako u pogledu rokova plaćanja tako i u svemu ostalom. To nam omogućuje da on ima razumijevanja i kada nam roba hitno treba često se zahvaljujući dobrim odnosima u traženom roku rješavaju i takve hitne narudžbe.

Kada dođe laik poput mene u ovaj proizvodni pogon ostane iznenađen različitostima i brojnosti strojnog parka za naizgled jednostavan posao kao što je šivanje. Kvari li se taj strojni park i s obzirom da nema u blizini servisera kako to rješavate?

Za sada nema problema jer je sve kupljeno novo. Strojevi su u startu morali biti novi radi pokrića računa za sredstva koja sam povukao, ali i zato jer znam da su stari strojevi skloni kvarenju što znači i zastoje u proizvodnji za što nema vremena. Što se tiče popravaka, neke sitnije zastoje rješavam sam. Svaki stroj ima uputstva za takve stvari i čovjek s vremenom savlada takve probleme. Sve to postoji zorno prikazano i na internetu. Uvoznik tih strojeva za Hrvatsku ima obvezu servisiranja i popravaka. U dogovoru s njima približno svake pola godine dođe njihov serviser i obavi neophodni servis na potrošnim dijelovima kao i kod automobila.

Ako bar privremeno zaboravimo na epidemiološku situaciju, kako vidite ovu tvrtku u budućnosti?

Sada cilj da svi opstanemo

Najprije vidim rujan i listopad koji su, inače lošiji mjeseci u godini, a sada još opterećeni i prisutnošću virusa. Tu će biti velika borba s ciljem da svi ostanemo u tvrtki. Mislim da ćemo se provući, ali ne s dobitkom i već sada računam na gubitak. Ako se ovo nastavi i iduće godine, nemam odgovora. Posao je stvarno lijepo krenuo, rasli smo, planirali smo u ovoj godini zaposliti još petero ljudi i pokrenuti drugu smjenu. Odustali smo i čekamo da se ovo smiri, ali i dalje kao opcija ostaje rad u dvije smjene.

Znači li to da do pojave virusa niste požalili što ste se upustili u ove poduzetničke vode?

Ne, nisam. Upozorili su me da je u poduzetništvu potrebno dvije-tri godine za stjecanje iskustva, upoznavanje s dobavljačima i naručiteljima i svim ostalim. No ja sam u odnosu na mnoge druge bio u prednosti jer nisam kretao od nule. Zahvaljujući podršci partnera iz Zagreba kojima je trebala pomoć u proizvodnji, trenutna pomoć za već dogovorene projekte, ova tvrtka je startala sa čvrstim zaleđem. Na tom primjeru tražimo i nove partnere samo neka se sve smiri sa Covid-19 situacijom.

pcp-podupire-poduzetnike

MIROSLAV DELAČ, AUTOPRIJEVOZNIK IZ BADLJEVINE Neodrađeni poslovi su izgubljeni zauvijek



Kako se ova situacija s pandemijom koronavirusa održava na lokalne gospodarstvenike pokušali smo saznati u razgovoru s Miroslavom Delačem, dugogodišnjim obrtnikom autoprijevoznikom. Autoprijevoznika smo izabrali upravo zbog činjenice da je javnost vozače na inozemnim turama označila kao najopasnije moguće prijenosnike virusa, ali i zbog činjenice da su oni često spona između nekoliko proizvođača pa imaju dobar uvid što i koliko radi, odnosno ne radi. 

Stariji obrtnici pakračkog Udruženja poput Zvonka Marinovića, Vladimira Tessarija, Zdenka Ružićke pomalo prepuštaju obrt sinovima. Oni još stariji koji su poslije rata nosili Udruženje obrtnika Pakraca i Lipika poput Antuna Nenadovića, Antuna Lujanca, Bore Grčevića su u mirovini. Znači li to da ste vi sada jedan od najstarijih?

To je točno, iza mene je 27 godina neprekidnog obrtništva i s tim stažem sam u našem Udruženju među 170 članova jedan od najstarijih što ne čudi jer sam u obrtništvo krenuo vrlo mlad, niti s 25 godina. Još u školskim danima sam želio imati svoj samostalni posao. To mi je bio uvijek cilj i ostvario sam ga kao vrlo mlad i taj status zadržao do danas i mislim da ću ga čuvati do umirovljenja pri čemu nikada nisam požalio.

Hoćete li kao ranije pobrojani starije kolege imati obiteljskog nasljednika?

Imam dva sina. Stariji sin Krešimir je završio ekonomski fakultet i otišao živjeti i raditi u Osijek. No zato mlađi Karlo je kod mene vozač kamiona. Počeo je s 21 godinom i ja sam na to jako ponosan jer to smatram ispravnim putem u nastojanju da sutra preuzme posao i iskreno se tome nadam.

Osim vas i sina koliko još u obrtu ima zaposlenika?

Još tri vozača, dakle ukupno pet. Naravno tu je i knjigovodstveni servis iz usluge.

Znači li to da više uopće ne vozite?

Tu i tamo mada bi ponekad bio sretan kada bih mogao sjesti za volan i otići na put, ali da mi pri tom niti jednom ne zazvoni telefon radi organizacijskih poslova. Ja sam krenuo u obrt kao vozač i sam sam vozio punih pet godina.

Koliko je star vozni park?

Od jedne do šest godina. Ekonomski je najisplativije kamion koristiti do sedam ili osam godina ili do 900 tisuća ili milijun kilometara što nekima možda izgleda puno, ali kod kamiona je to normalno jer novi kamion s prikolicom košta oko 120 tisuća eura i treba vremena ili kilometara da se takva investicija otplati. Ono što mi je bitno, sva četiri moja kamiona mogu neograničeno se kretati Europskom unijom jer su svi iz takozvane kategorije „euro 5“ ili „euro 6“ i najnovije generacije. Ipak smo mi najviše bazirani na Italiju i Austriju, mada vozimo još za Češku, Mađarsku i Švicarsku. Ipak najviše Italija i to duže ture do Napulja, Rima što je po 1500 kilometara u jednom pravcu.

Dobro kad vozač krene u ponedjeljka za Rim kad se vrati?

U četvrtak ili petak.

Je ste li se specijalizirali za transport neke vrste robe?

Za inozemstvo vozimo najviše pelet, ogrjevno drvo. Uglavnom paletiranu robu pod ceradom.

Kako se u takvom prijevozu uopće ugovaraju poslovi?

Na razne načine, s vremenom se stekne iskustvo, poznanstva, ipak sam ja 27 godina u tom poslu. Konkurencija je velika, cijene su na međunarodnoj razini postavljene i bitna je organizacija. Nedopustivo je imati praznu povratnu turu kao i što se mora uvijek gledati da je prikolica puna. Ako je ona 13 metara ne možeš ju popuniti 10 metara. Stoga u povratku ponekad stanemo i na nekoliko mjesta da bi preuzeli po nekoliko paleta robe i tako ih i istovarimo. Stoga ja vrlo rijetko vozim. Jer dok su moja četiri kamiona na putu ja od kuće ugovaram povratni transport ili slijedeće ture, a to je vrlo teško raditi za volanom. Uvijek nastojim da mi vozači rade od ponedjeljka do petka, eventualno subota, ali želim im omogućiti da za vikend budu kod kuće s obiteljima. Veliki dio tih poslova, 60 ili 70 posto, se odnosi na stalne ture.

Što se u vašem poslu promijenilo 19. ožujka kada su krenule Vladine mjere u sprečavanju širenja pandemije koronavirusa?

Posao je prepolovljen

Promijenilo se mnogo toga s tim da u startu, što je bilo razumljivo, nikome zapravo nije bilo jasno što se može ili smije, a što ne. U danu smo dobivali elektronskom poštom i po nekoliko tumačenja i uputa, ali se svejedno, ili baš zbog toga, događalo da sam ja imao jedne upute, a policajac na Bregani druge. Trajalo je to oko tjedan dana. Sada je to ustrojeno mada se ja ne slažem sa svim mjerama.

Kada je kriza eskalirala u Italiji, da li su vaši vozači imali strah ići u to područje?

Do eskalacije te krize mi smo vozili u Italiji. No kada je to eskaliralo oko dva tjedna nismo išli u Italiju. Nisam htio izložiti vozače toj opasnosti, ali niti oni nisu bili baš za takav put. Tim više jer dvojica koja su se vratila iz kriznog područja su dobili mjeru 14 dana samoizolacije pa tome nisam htio izložiti i preostalu dvojicu. Bilo je teško odlučiti. Mi kolege autoprijevoznici  smo se međusobno zivkali, no nitko nije imao odgovor i onda sam odlučio zaustaviti firmu i dva tjedna nismo ništa radili. Meni je to bilo stresno razdoblje ponajviše stoga što nisam znao kako se postaviti i koliko će to trajati.

Mjesec dana poslije, kakav je situacija?

U izvoz se ide bez problema. Restrikcija nema, sva logistička podrška kao što su benzinske pumpe, trgovine prehrambenim namirnicama, lokacije za tuširanje i druge sanitarne prostorije rade. U Austriji i Njemačkoj svi rade. No problem je što u Italiji još uvijek ne radi veliki broj tvrtki, približno polovina, gdje mi obavljamo utovar ili istovar. Prilikom vraćanja, u Hrvatskoj dobivaju mjeru samoizolacije koja se prilikom stajanja može provoditi na nekoj županijskoj lokaciji, kod kuće ili nastaviti vožnju u kabini kamiona. Dakle moguće je kretanje kabina – kuća.

Ide li vaš sin ovih dana u inozemstvo i po povratku postoji li strah od virusa?

Neke mjere su pretjerane

Kao i drugi moji vozači sin i ovih dana vozi za inozemstvo i po njegovom povratku kući nemam strah i uopće ne želim na taj način razmišljati. Pazimo se, koliko je to moguće. Treba znati da vozači u inozemstvu imaju jako restriktivne mjere. Organizacija je takva da on sretne pet ljudi, ali s nikime ne ostvari bliski kontakt, ali u povratku svejedno dobije mjeru samoizolacije. Rekao sam da se ne slažem sa svim izrečenim mjerama. Evo i zašto: opisao sam već restrikciju na putovanju po inozemstvu nakon koje slijedi samoizolacija. S druge strane mogu odvesti turu za Zagreb, ili Split, trenutno najugroženija hrvatska područja, ostvariti cijeli niz kontakata s ljudima i po povratku kući nema nikakve mjere. Čim odeš preko Bregane, slijedi samoizolacija. Ja ne znam niti jednog vozača u Hrvatskoj da je nekoga zarazio, a u početku pa i sada, upravo zbog takvih mjera, ljudi se najviše boje i zaziru od vozača.

Obilazi li policija vozače po povratku iz inozemstva?

Redovito. Sinoć mi se sin vratio iz Italije, jutros je već bio policajac. U vikend Uskrsa su bili dva puta, dakle redovito. Nemam ništa protiv toga, ljudi rade svoj posao, ali sam protiv takve mjere jer stigmatizira vozače.

Zahvaljujući toj usluzi prijevoza vi imate dobar uvid što radi, a što ne radi. Radi li gospodarstvo?

Mislim da proizvodnja u ovom periodu radi s manje od polovine kapaciteta. Toliko je i meni opao promet.

Što kažu vaši naručitelji: kada prođe ova kriza i život se vrati u normalu hoće li doći do eksplozije proizvodnje, a time i posla i kod vas i može li se do kraja godine nadoknaditi ovaj mjesečni ili dvomjesečni zaostatak?

Ljudi su skeptični, nitko ne zna što će biti poslije, a sada mnogi rade tek toliko da rade. U Italiji ne radi više od 60 posto tvrtki i prije svakog polaska za Italiju moramo najprije pitati primaju li uopće robu. U tim kontaktima nitko mi nije rekao da očekuje da će fizički ili financijski nadoknaditi ovaj zaostatak. Osobno ja fizički ne mogu. Moj kamion prosječno može napraviti maksimalno dvije ture tjedno za Italiju i posao koji nije odrađen trajno je izgubljen.

Država je raspisala mjere potpore gospodarstvu. Što mislite o njima i da li ste nešto koristili?

Odgoda obveza nije rješenje

Koristio sam mjeru potpore za plaću za ožujak, to mi je odradio knjigovodstveni servis i mislim da tu nije bilo administrativnih teškoća. No meni su upitni kriteriji i do tog razmišljanja sam došao nakon kontakta s drugim gospodarstvenicima. Upitno je što se zahtjeva pad prometa od najmanje 20 posto jer ako je netko povećao od lani promet za 50 posto, a sada mu je on toliko manji, on je ostao na lanjskoj razni, a zapravo trpi gubitke i nema pravo na mjere. Što se tiče drugih mjera odgode, primjerice one s PDV-om, nisam koristio i neću dok god mogu servisirati obveze, jer odgoda nije rješenje jer će te obveze na naplatu doći kad-tad. Aplicirao sam na kredit kod HAMAG-a za likvidna sredstva. Ne toliko što mi je to sada neophodno nego više radi lagodnije situacije da, ako to potraje, ne moram razmišljati kako ću sutra podmirivati obveze., a do sada ih podmirujem u roku.

Koliko još tvrtka može funkcionirati u ovom usporenom režimu rada?

Ja radim godinama i većina nas koji radimo kroz to razdoblje smo stvorili neku akumulaciju koja nam omogućava da neko vrijeme podnesemo ovako razdoblje sa smanjenim prihodima. Bio sam prisiljen u ranijim razdobljima sa nekim svojim kupcima raditi uz odgodu plaćanja za svoje usluge od 90 ili čak 120 dana što se u ovoj situaciji pokazalo kao olakotna okolnost. Dakle ja nisam kao kafići ili trgovine vezan za praksu što sam danas prodao ili ugovorio, danas ću i naplatiti, nego se to proteže na neko duže razdoblje od nekoliko tjedana ili mjeseci što se sada pokazuje kao dobro jer pokriva ove rupe. Zahvaljujući tome ja mogu servisirati svoje obveze par mjeseci, ali će problem biti ako to potraje, tada će nam nedostajati priliv sredstava za vrijeme koje smo stajali. Onda više neće pomoći niti sadašnje Vladine mjere koje su dobre, ali su ipak kratkog daha.

Da li su servisi na kamionima vezani uz vremensko razdoblje ili pređene kilometre?

Uglavnom kroz pređene kilometre, mada registracija, tehnički pregled i osiguranje vrijede na vremensko razdoblje. Dok kamion stoji, on naizgled ne troši, ali u dubljoj analizi troši već time što ne privređuje što mu je osnovna namjena. Stoga smo svi mi prijevoznici u tom dijelu pogođeni i to dosta. Neki više, a neki manje, ovisno o vrsti prijevoza, da li se radi o hladnjači, paletiranoj robi, rasutoj. Svatko misli za sebe da je upravo on taj koji je najviše pogođen, što je razumljivo.

Kakve su cijene prijevoza sada u odnosu na razdoblje prije ove krize?

Neke su cijene pale i za dvostruko, neke za 20 ili 30 posto. Daleko je manja ponuda, znatno je teže ukalkulirati i naći prijevoz da kamion od točke A do točke B vozi pun. Špediteri su to osjetili. Tržišna je utakmica, svatko se bori za sebe što možda nije baš kolegijalno, ali je najvažnije preživjeti. Sada su cijene niže, ali vjerujem da će se s povratkom na normalan režim rada i života i cijene vratiti na ranije razdoblje. Ja sam relativno mala tvrtka i meni se je lakše svemu tome prilagoditi. Za razliku od većih tvrtki u mojoj branši gdje ima po nekoliko dispečera koji ugovaraju poslove i manipuliraju dnevno s kamionima, ja u svoj firmi sve radim sam što mi omogućuje da imam maksimalnu preglednost gdje su mi kamioni, što i gdje utovaruju i u kojoj mjeri su popunjeni, što mi opet omogućuje i naknadno reagiranje. Meni je u interesu pokupiti svaku paletu na putu koja mi se nađe. Radi takvog pristupa, mi dosta vozimo takozvane parcijalne prijevoze, one koje puniš i prazniš usput, ali nam oni omogućuju i bolju ekonomičnost. Za takav način ugovaranja prijevoza morate dobro poznavati rute kretanja vozača te mogućnosti prikupa raznih roba. Naravno da takav način rada ne bih mogao efikasno obavljati bez sposobnih i dobrih vozača koji su jako bitan dio našeg posla. To je sve stvar iskustva i zahvaljujući tome organiziram sakupljanje tereta ili njegovu isporuku. To je logistika koju ja pružam svojim vozačima i koji njihov trud za volanom čini ekonomski isplatljivijim.

Prije ove krize jedan od većih problema u teretnom prijevozu su bili vozači, radi čega su uvažani iz Bosne i Srbije. Da li ste vi imali takvih problema?

Nekih većih nisam, mada su mi vozači, naročito posljednjih godina odlazili i u Njemačku i slično. Uglavnom nikada nisam bio u situaciji da mi je kamion stajao zato što nisam imao vozača. Imam jednog vozača koji vozi 23 godine kod mene. Ostali četiri, pet godina, sin od lani. Sve to su pokazatelji odnosa mene kao poslodavca i vozača. Uvijek nastojim imati korektan odnos s vozačima mada odnos poslodavac-radnik je jako teško stvoriti na prijateljskoj osnovi. Uvijek postoji neka granica, neka interesna područja gdje su uz najbolju obostranu volju interesi suprotstavljeni.

Ipak, gledajući sa strane, vozački kruh nije lak?

Apsolutno se slažem i ja to jako dobro znam jer sam prvih pet godina svog obrtništva kruh zarađivao isključivo sjedeći za volanom i nikome nisam imao priliku šefovati. Ostavljajući samu prirodu posla na stranu, jako stradava obiteljski život, vremena za hobi ima vrlo malo.

Jesu li bar dobro plaćeni?

Vozači žive u kabini

S mog stanovišta poslodavca mislim da jesu, posebno za hrvatske prilike, ali mislim i za europske. Pokazatelj toga je da se njihov sindikat na europskoj razini prije nekoliko godina izborio da hrvatski i svaki drugi vozači, dok voze po austrijskim ili njemačkim cestama moraju imati plaćenu njihovu satnicu. Kontrole su tu rigorozne i ne pada mi na pamet to pokušati izbjeći. Slično je i s bilo kakvim drugim kontrolama, tipa svega onoga što bilježi famozni tahograf, i ne pada mi na pamet s tim se igrati. Moji vozači, kao što sam rekao nisu dva tjedna prije Uskrsa vozili, ali sam im svejedno isplatio „uskrsnicu“ kao i sva  druga prava iz radnog odnosa kao da su vozili jer to nije bio njihov problem. Plaće vozača u međunarodnom prometu su stvarno za hrvatske prilike dobre, pri čemu pod time podrazumijevam startnu plaću te naknadu za pređene kilometre, broj utovara i istovara, broj dnevnica za dane provedene na putu.

Koliko to mjesečno obuhvaća sati rada?

Kao i ostali, 180 sati mjesečno plus eventualno prekovremeni. Tahograf bilježi sate za volanom i on ne može imati više od 90 sati u dva tjedna vožnje. Naravno tu su još sati provedeni na utovaru i istovaru, čekanje na granici, što je nepredvidljivo, ali se najčešće kreće u okviru tih 180 sati mjesečno, a stajanje se kompenzira kroz dnevnice. To tako funkcionira u cijeloj Europi, vozači na žalost žive u kamionu. Ja sam to probao i znam da nije lako i svima onima koji misle da su vozači jako dobro plaćeni, a prijevoz preplaćen, savjetujem da to probaju. Da ne spominjem niz nepredviđenih situacija kao što je to kada ga lokacija za istovar/utovar s ogromnim šleperom dovede u neku malu uličicu u središte velegrada iz koje mu trebaju sati i ogromna umješnost da se izvuče i slično. Ili primjerice, u danu prođeš kroz tri države gdje svaka ima svoju zakonsku regulativu i svaka očekuje da tu regulativu poznaješ i poštuješ.

Tko snosi novčane kazne za nepropisnu vožnju?

Za osobne greške vozač, mada kod mene u firmi i tu postoji određena fleksibilnost, bar do neke granice i vrste. Vozačeva odgovornost je da poštuje pravila, a moja oko tereta i ispravnosti vozila. Stvarno su ta pravila problem. U samoj Hrvatskoj prometni zakon se često mijenja u osnovnoj varijanti, a kamoli u teretnom prijevozu. Slično je i u drugim zemljama Europske unije i ja bih stvarno trebao imati u firmi pravnika koji bi samo pratio izmjenu tih silnih zakona koji reguliraju našu i europsku materiju i stalno nas upozoravati na te promjene. Naravno da je to financijski nemoguće i snalazimo se svakako, uglavnom s vremena na vrijeme me „počaste“ nekom kaznom, rješenjem ili slično. Dio tih problema rješavam kroz članstvo u jednoj od strukovnih udruga koja ima sjedište u Varaždinu i koja ima svoje pravnike pa nam pomažu u tom dijelu, kao i oko nekih povoljnijih uvjeta nabavke goriva, osiguranja i slično. No svejedno je ta zakonska regulativa preživa i preveliki teret nama malim poduzetnicima.

Kada ste počeli prije 27 godina bili su, bar u Hrvatskoj rijetki i fiksni telefoni. Nije postojalo mobitela, niti interneta, a kamoli mailovi. Danas vam je sve to na raspolaganju. Koliko je to olakšica?

U pravu ste. Ja kad sam 1993. otvorio obrt u Badljevini u obiteljskoj kući nisam imao niti fiksni telefon nego sam to naknadno rješavao kao broj-dvojnik nekim improviziranim kablovima. Sredinom ili krajem devedesetih godina sam krenuo na turu u Italiju i ako se nešto promijenilo saznao sam to tek na dolasku na cilj, u Italiji. Tamo sam molio telefon da zovem bazu i saznam kuda idem dalje. Danas sve to imamo i to je ogromna pomoć, maltene je nezamislivo bez interneta puniti kamion u obadva pravca i to bez te tehnologije ne bi bilo niti moguće. Međutim i to ima svoju cijenu. Ja već 20 godina nisam legao u krevet a da mi mobitel nije na pola metra od glave i da nisam u svako doba dana i noći spreman odgovoriti na poziv. Mobitel zna zazvoniti i u pet ujutro i naravno da tada ne očekujem nikakve dobre vijesti, ali se moraš javiti jer si u toj situaciji najpotrebniji tvrtci.

Da li je u takvim situacijama bilo i najlošijih vijesti?

U pet ujutro vijesti nikada nisu dobre, ali ja srećom nisam još u 27 godina primio one najlošije, da je netko smrtno stradao. Uglavnom se radilo o prometnim nesrećama s manjim posljedicama, problema s kvarovima, utovarom ili istovarom, ništa što nije rješivo bez većih posljedica i što ne rješava osiguranje. Jer oduvijek ga plaćam, ne samo sva zakonska potrebna osiguranja, nego i sva zakonska moguća, što smatram da je dio cijene moje usluge i bez čega neću raditi. Uglavnom otkad postoji mobitel i internet za nas poduzetnike u špediciji je jako mala razlika razlike između noći i dana. Uvijek na raspolaganju.

Što bi ste još istaknuli za ovaj razgovor?

U uvodnom dijelu ovog razgovora ste konstatirali da sam postao jedan od najstarijih članova pakračko-lipičkog udruženja obrtnika. Dokaz tome je i činjenica da sam prije mjesec dana postao djed, rođenjem u Osijeku male Rite koju zbog ove situacije s koronavirusom još nismo uspjeli niti vidjeti. Ne govorim to iz kurtoazije ili da se hvalim, nego da kažem hvala cijeloj svojoj obitelji, supruzi i sinovima, koji su sve ove godine imali razumijevanje za moje izbivanje zbog posla iz obitelji koji je tražio špediterski posao. Možda je to i najbolja ocjena zašto nas tako malo dugo godina ostaje u tom poslu.